Ajmo malo o zdravstvu. Jučer sam na nekom programu vidjela da su i radnici u zdravstvu nezadovoljni svojim plaćama. Dostojanstvo za sada nisu spominjali. U globalu cijenim poziv i liječnika i medicinskih sestara. Imam sreću da sam osoba koja na godišnjoj razini popije 0 ( nula ) tableta. Ni neznam tko mi je liječnik. Ipak sam često po bolnicama i kod liječnika jer mi je majka stopostotni invalid. Na jedno oko slijepa, na drugo jedva vidi, teško pokretna. Evo par primjera mog iskustva.
Slučaj prvi
Upoznala sam dva doista dobra liječnika koji su mi operirali brata. Zahvaljujući sposobnosti jednog brat mi je živio još 8 godina poslije operacije tumora na mozgu.
Slučaj drugi
Otac mi je umro istog 30.9. kao i bivši predsjednik Sabora Šprem. Samo godinu prije. U terminalnoj fazi mielome sa stacionara u mom mjestu odveden je u KBC Rijeka u 13 sati. U 1 sat noću došao je do mene liječnik sa hitne i rekao mi: Jako mi je žao ali znate i sami da za vašeg oca ne možemo učiniti ništa. Hitna iz vašeg mjesta ne želi sada doći po vašeg oca,a kako mi nemamo mjesta bilo bi najbolje da ga vi odveze ako ste ovdje sa autom. U stanju potpune nevjerice da je to stvarno rekao pitala sam ga da li me doista pita da nakon sati provedenih u čekaonici hitne vozim svoga oca nepokretnog u autu i da li ga je sram. Rekla sam mu da nađe krevet kako god zna. Otac je ostao i poslije dva dana umro Priča o tome kako skoro nije stigao i na vlastiti pogreb zbog manjka mrtvozornika, aljkavost i službi koje moraju pripremiti papire da bi se pokojnik mogao preuzeti je priča za sebe. Šprema su prije smrti vozili u Ameriku i natrag i nije mi to toliko smetalo koliko objašnjenje tadašnje garniture vladajućih da svi pacijenti po zakonu na to imaju pravo ako bla,bla,bla obrazloženje. Isto bi vjerojatno bilo i da je neka druga ekipa bila na vlasti.
Slučaj treći
S majkom sam imala svakakvih iskustava što se zdravstva tiče. Na žalost, više negativnih nego pozitivnih. Valjda " mi je tako grah pao ". Opisat ću zadnji, a bilo ih je. Majka mi je bila na koronorografiji u bolnici u Rijeci. Poslije par dana otišla sam po nju jer su me nazvali da će mama biti otpuštena. Dođem u sobu,mama se tuži da se ne osjeća baš dobro. Još uvijek ima kateter i vidim da je prazan. Pitam mamu kad su joj ispraznili kateter. I ona i druge pacijentice kažu mi da nije bilo mokraće od jučer. Odlazim naći medicinsku sestru, pitam je što je s majkom i njenim urinom. Rekla mi je da je već deset puta upozorila glavnu sestru i da ne zna što više učiniti. Ukratko gadno sam se posvađala sa liječnikom (ne znam je li me više htjela ubiti majka ili liječnik nakon što sam mu rekla da ću majku uzeti doma jer da je on može samo ubiti ). Epilog priče: majku otpustili, za dva dana se vratila u istu tu bolnicu i završila kat više. Na dijalizi. Otkazali bubrezi.
Pametnom dosta. Ima u sustavu zdravstva sposobnih i izvrsnih, ali ima i onih kojima je trebalo biti zabranjeno da rade poziv koji rade. Glede mogućeg štrajka baš me zanima ko će ih sve podržati. Sigurna sam da je ovima što obrazuju vrijeme da shvate da im je mjesto u učionicama sa djecom, baš kao što je ovima poziv da budu tu za i uz pacijente. Nađite načina da se izborite za svoja prava ne umanjujući prava ostalih smrtnika koji po vama nisu toliko važni.
Post je objavljen 01.12.2019. u 05:37 sati.