Vratio sam se u svoj brlog, novo uređen zahvaljujući mlađem sinu i njegovoj supruzi. Ne osjećam se baš najbolje nakon svih ovih operacija, a pogotovo zbog činjenice da me još čeka kemoterapija obzirom da su 'rakići' zaposjednuli čitav gornji dio skeleta. Uz to mi je rapidno oslabilo srce, pa me muči još i gušenje u prsima pri najmanjem fizičkom naporu. Kad se sve skupa uzme u obzir, najbliži opis mog stanja glasi: „Ja sam već mrtav ali se to još ne vidi“.
U takvom ozračju jedina utjeha mi je moj susjed s osmog kata zvan Apaurin. Kad mi dođe u posjet uvijek mi osvježi dan.
Navratio je i danas da me obavijesti kako je promijenio gume ljetno-zimske na mom autu kod mog automehaničara u Varaždinu. Uz čašicu graševine (on sam, ja ne pijem otkako su počele ove zadnje boleštine) započeli smo i diskusiju oko štrajka učitelja i profesora. U jednom trenutku reče Apaurin:
„Moj je sin na FB u grupi Podrška roditelja nastavnicima u štrajku objavio tekst o svojoj podršci.“
Kako mi se tekst neobično dopao, a usput izražava i moj stav u vezi štrajka koji je različit od mnogih komentara na ovom blogu i šire, uz dopuštenje njegovog oca objavljujem ga u cijelosti.
„Sjedim u sobi na zagrebačkom Maksimiru i čujem zvona obližnje srednje škole kako pozivaju klince na nastavu. No, nema graje. Samo zlokobna tišina. A zvono zvoni. Pa opet, nakon 45 minuta. I dalje tišina. Došlo mi je da nešto o tome napišem, izbacim ono što se u meni kuha već danima.
Svjedok sam stotinama noći koje je moja majka provela za svojim radnim stolom, ispravljajući, pišući, stvarajući za svoje učenike i njihovu budućnost. Trud, znoj, suze, živčani slomovi, veselje, sreća, ponos. Sve je to u njoj, kao i u svima vama koji radite s djecom i ulažete sebe u njih. Veliki vrtuljak svih mogućih emocija. Često se zapitate - zašto? Što meni ovo treba? Samo vi znate odgovor na to pitanje.
Gaženi ste godinama, bačeni na same margine društva. Vaš bunt čini me sretnim. Živ sam 26 godina, skoro koliko i Hrvatska. Ne pamtim, možda sam doživio neku amneziju, ovakav trenutak socijalne solidarnosti u našem društvu.
Ono mi govori da ne mora sve biti grozno, da ne moramo svaki put kada se spomene prosvjed ili neki oblik bunta zakolutati očima, uzdahnuti i reći - ma to je nemoguće. Očito je stvarno bilo nemoguće. Do sad. Do 25. studenog. Dok se niste pojavili vi, marginalizirani, odbačeni, uzimani zdravo za gotovo, psovani, odbačeni. A to je najgore što se može desiti. Odbaciti profesorice, profesore, učiteljice, učitelje znači odbaciti djecu. Kao što neki roditelji tek sad shvaćaju, kad su u problemima - gdje ću, kuda ću s djetetom? Zovu se jokeri bake, djedovi da im netko pričuva dijete dok su oni na poslu. Kako li su vas samo uzeli zdravo za gotovo! A sada, mnogi od njih vide koliko ste važni.
Nisam profesor. Nisam bome ni učitelj, ni učenik, student, roditelj, ravnatelj, političar. Bavim se nekim svojim stvarima u kojima svakodnevno dolazim u sukob s korumpiranim, pokvarenim, prljavim i zlim sistemom koji radi samo za podobne. Vi mi dajete nadu, svijetlo. Promjene kreću u nama. U našoj odluci da se dignemo i kažemo NE. Gospoda u Vladi misle da smo mi tu za njih. Grdno se varaju. Oni su tu za nas. Jer bez nas, nema njih. Nadam se da će to shvatiti. Ovi koji su sad, i oni koji će doći.
Parafrazirat ću velikog Darka Rundeka, biti toliko bahat da ću promijeniti njegov stih iz najljepše pjesme napisane na ovim područjima. Mislim da nema drugih riječi koje mogu dočarati kako sam se osjećao kad sam stajao s vas 20, 30, 40, 100, 500 tisuća na Trgu u ponedjeljak.
"Postoji mjesto
gdje mogao bi stati
visoko dignuti ruke
i pjevati našu pjesmu"
To mjesto je postojalo. Bilo je to u ponedjeljak, u 12 sati po srednjoeuropskom vremenu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
Samo naprijed. Ne odustajte, nema predaje. Tisuće su uz vas.
Do pobjede za dostojanstvo koje i više nego zaslužujete. Nije više stvar u koeficijentima. Davno su oni prestali biti važni.
Ovo je borba za budućnost. Lijepu, svijetlu budućnost zemlje za sve nas.“
Post je objavljen 28.11.2019. u 18:01 sati.