stvari su se kretale bez da ulažem
napore, jutra u studenom jedno za
drugim, neke biljke i jata ptica i isti
ljudi, radnici, na istom potezu već tri
života. sve je bilo na svom mjestu,
žamor bez nerazumne euforije, neke
obične rečenice, nenametljive, ne
moraš ih slušati, osjećati susramlje,
bol se smirivala od tablete, moglo se
samo disati
dim iz tornja, na vrhu grb: u nekoj zemlji
smo
od svih zemalja koje postoje
neka rasterećenija ja
(ili nešto približno meni
u hranidbenom lancu)
negdje drugdje
opuštenih ramena šuti
možda priča o drugim stvarima
i osjećaju
druge kvalitete
Post je objavljen 28.11.2019. u 09:16 sati.