Jučer je bio međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Bijah na jednom obilježavanju tog dana. Malo je reći da sam razočarana otišla doma. Ne želim opisivati sam događaj jer nije vrijedno spomena, ali odavno već razmišljam o apsurdu svega toga. Ne mogu shvatiti zašto žena koja je premlaćena, a da bi ostala živa mora bježati zajedno sa djecom u tzv sigurnu kuću, a zlostavljač ostaje u njihovom domu zbrinut kao posebna biljka. Da je zakon pošten svaki bi zlostavljač bio u zatvoru i to radnom, dugotrajnom, a majka s djecom bi ostala u domu. Znam da će mnogi imati drukčije mišljenje, ali već je više puta upravo žena koja je pobjegla nakon nekog vremena ubijena od ruke tog istog zlostavljača. Tada su djeca bez oba roditelja. Dakle baš svakog zlostavljača treba zatvoriti na ozbiljno dugo vrijeme. Sve dok ne budu ozbiljne kazne za zlostavljače ni sigurne kuće neće moći mnoge žene spasiti od patnje nakon što bez posla, bez stana i sredstava, a nakon godine dana moraju napustiti sigurnu kuću.
Znamo da je zlostavljača oduvijek bilo i da će ih uvijek biti ako se ne poduzme učenje tolerancije od samog rođenja, samo pitanje je kako zlostavljač može učiti svoju djecu toleranciji? Zato ih treba maknuti iz obitelji, a posebno iz života najmlađih. Možda nisam u pravu, možda sam samo ljuta jer jedanaest žena je ubijeno ove godine, a koliko ih je pretrpjelo i još trpi maltretiranje i fizičko i psihičko, možda sam samo nemoćna i nikako ne shvaćam što je to u glavama muškaraca koji mogu dići ruku na majku njihove djece, a i uzeti njezin život kao nagradu za svoje frustracije. Nikada neću moći shvatiti.
Post je objavljen 26.11.2019. u 10:19 sati.