Šta reći, koju poruku poslati? Jer mene čeka duga mračna noć u trajanju od sedamdesetidva sata. Prvo u vidu neizostavnog prisustva na Knežiji, u svrhu populariziranja moje pisane riječi, a onda kroz par sati put u Beč gdje treba otpjevat dva prilično teška koncerta.
Pa sukladno problematici, slažem torbu i odjevne kombinacije. Najviše me zlopati Knežija; pa nemrem nosit istu haljinu ko u Petrinji, još će ljudi mislit da samo tu opravu imam. Onu tamnozelenu sam pred par mjeseci nosila u HGZ-u, a na Knežiju će doć jaka podrška zbora kojem sam u istoj toj opravi u spomenutom HGZ-u vodila program. Jel se mogu nadat da su prizaboravili naglozelenu boju haljine? Il da obučem onu na točke, koja mi vuče na nekadašnje emajlirane ranjglice za kuhanje juhe il grijanje mlijeka za bijelu kavu? Il da udarim u crnu haljinu, to uvijek može proć? Cipele će bit crvene, to je sigurno, al šta s haljinom napravit mila majko? Zažmiriću pa koju nažmirećke izvučem iz ormara ta će ić na mene. Ajde nek sam i tu dilemu riješila.
Pa sam popeglala i složila opravu od zbora, pripremila pidžamu, hlače, rezervne majice. Još trebam potrpat šlaftablete, toaletnu torbu, šunjalice za po hotelu, punjač za mobitel i ko zna šta sve ne. Već sad sam sigurna da ću nešta zaboravit, nadam se da to neće bit šlaftablete jer ću poludit od nespavanja do nedjelje uvečer.
Pa treba još spakirat nešta malo kobasica i sira, da ne zamrem gladna šta po Zagrebu, šta po Austriji. Jesam spomenula da trebam obrijat noge i isturpijat ih? Nisam? E i to moram, dobro sam se sjetila.
Sutra ujutro kreće šouprogram širokih razmjera. Prvo u cik jutra pijem kavu i kuvam repiće i kiseli kupus, to me uvijek razgali i djeluje na moje oratorske i pjevačke sposobnosti. Onda na šišanje i frizuriranje, nema smisla da osvanem u metropoli ko da mi je vuk na glavi jare raščerečio. Onda jurišno u Lidl po higijensko-jestivo-tekuću logistiku, da šta više teglim sa sobom u Zagreb; šta bi vukla samo torbu s prnjama i cipelama kad mogu teglit i jela ko da idem na safari.
Kad to sve popakiram, onda jedem pa put pod noge. I onda kreće fantazmagorična duga mračna noć, koju mogu preživit tek zahvaljujući činjenici da meni ništa neće tu dugu mračnu noć pokvarit.
Jer ja to zaslužujem. I Knežiju, i pjevanje u Beču. Ales.
O umoru ću mislit kad u nedjelju, u neki komad noći, osvanem u Brezju i legnem u rođeni krevet u jakni, s putnom torbom i svom dodatnom opremom.
Post je objavljen 21.11.2019. u 21:27 sati.