Radi u poslodavca koji je dobio tvrtku na poklon, kad bi imao lijepe oči sigurno bih se poslužila i tom metaforom, ali ovako neka ostane na poklon.
Godinama mu je država isplaćivala plaće za radnike kroz razne poticaje i subvencije, održavajući ih na aparatima za umjetno disanje, a ista ta tvrtka isti broj tih godina koliko prima poticaje i nije baš nešto razvila, prodala, unaprijedila, pa čak ni ostavila proizvodnju kakva je bila prije nego je dana ovom liku na poklon.
Pokušava on javnost uvjeriti da se tamo nešto radi, proizvodi, prodaje, da se traže novi radnici, čak je i uveo stranu radnu snagu uz blagoslov jer naravno da kod nas nema tko radit. Malo kamufliramo da poslodavac dobije poticaje na stranu radnu snagu i onda ostane gola činjenica- naš čovjek ne želi radit.
Malo zaboravimo da isplaćuje minimalac već duže vrijeme, pa neoporezivim dodacima na plaću navuče tu plaću, zatvorimo oči pred činjenicom mirovina koje su sve bliže i bliže, ali b(l)ože moj plaća ipak sjedne svaki mjesec, svim voljnim radit, naravno.
Svaku udarenu brokvu poprate novine, televizija, obuku se svećana odjela, otvaraju se šampanjci, pišu se hvalospjevi o opstanku te velike tvrtke, važne nam gospodarske grane, šminkaju se opravdanja danog mu zalogaja koji teško i sve teže žvače.
Malo zaboravimo da nijedan taj proizvod i udarena brokva ipak nema kupca i ništa iz te tvrtke zapravo nije izašlo niti je plasirano već godinama, osim u našu javnost.
I zato se danas u novinama, na radiju, televiziji ne piše i ne govori da u toj tamo nekoj tvrtki 2 000 ljudi dolazi na posao, a da ovaj mjesec nisu primili plaću.
Iako država više nije odgovorna za plaće tih istih radnika i nije neka tajna da ih zapravo i dalje isplaćuje baš ona.
Zamolio je on svoje radnike za strpljenje, busajući se u svoja debela i nahranjena prsa o ponosu, spominje i neke zločinačke organizacije po onom sistemu tko nas (ma neću iskoristiti bre) to zavadi, nas braću, složnu, ponositu.
I nemam ja baš ništa protiv ponosa i složnosti, ali sam se jutros jako iznenadila kad sam baš tim ponosom, dikom našom, htjela podmiri ratu kredita u banci, odbili su me i u HEP-u i vodovodu, a i mesar mi je jutros odbio dati šnicel na ponos, na šok i nevjericu svih prisutnih.
Što je ovo došlo, evo maloprije mi se javio da ni benzin ne pune, na ponos.
Srećom, uvijek ostanu ukrajinci i indijci koji baš vole ovdje radit. Ponosno.
Post je objavljen 21.11.2019. u 08:45 sati.