Proteklo je još jedno sjećanje na Grad heroja i svega što su bojovnici i civili za njega žrtvovali, sa svim teškim, dugogodišnjim, posljedicama nakon velikog srbskog napadaja. Kazuju „domoljubni“ portali, uključujući i našu, jadnu, javnu televiziju: tisuće ljudi u koloni sjećanja. Ne! Deseci tisuća domoljuba svojom nazočnosću , a milijuni nas Hrvata u Zemlji i svijetu, dušom evocirasmo uspomene na kobnosti i strahote ovog, predivnog, grada.
Vukovar se vidljivo gradi, uljepšava, stvara dojam svijetle perspektive, daju mu se poticaji, ali me uz sve te napore podsjeća na Hamleta, Dansku i Aspergillus niger. Nije mi znano , što znače odvojenosti po nacionalnom pitanju: u vrtićima, školama, ugostiteljskim lokalima i drugim mjestima zajedničkog življenja? Što znači suživot? Ili je život ili nije. Ako nije, nikad, iskreno, neće ni biti. Kakva je to, posebna, srbska povijest? Ima li povijest nacionalnost? Smiju li istina biti zasjenjene lažima o povijesti. To nitko ne smije prihvatiti pa čak ni, pojedini visoki crkveni čelnici, koji laži Srpske pravoslavne crkve, bez provjere, prihvaćaju, “zdravo za gotovo“. Alijenacija od naroda nikom u povijesti nije donijela dobro pa neće ni onima kojima je ovo, nesređeno, stanje, pogodno za osobne interese.
I na koncu čemu podvojenost. Čini se da pojedine političke strukture, iskorištavaju „svoje“ glasaće i one koji to još nisu, gajeći im lažnu aluziju za život u Vukovaru, ali ne u Hrvatskoj kao svojoj Domovini. Političari i farizeji su podatni, ali naš narod nije glup, on je čvrst, postojan i hrabar. Ne zaboravljamo Vukovar!
Branko Smrekar.
U Brdovcu;19.studeni 2019.
Post je objavljen 19.11.2019. u 18:19 sati.