Naj volin kod sebe šta se brzo posložin. Ovake hiperemotivce, ka šta san ja, lako je brzo izneredit. Dosta mi vidit da neka mačka posvuduša, oko kuće, šepa, ili je ogranfana u noćnon dvoboju, ja već tužnjikava. Da ne govorin o svin krupnijin, životnin nedaćama. Tuđin ili svojin. Meni to na kraju, u duši i oko srca, dođe skoro pa isto. Osjetin gronpul ka veliku težinu. Ali vrlo brzo matune svoje osobnosti postavin u prepoznatljivost.
Žuta minuta jučer. Al danas zbrojena.
Nedilja je.
Nedaća na moru i u zraku. Al, ja zbrojena. Na krilima vjetra nastavjan let.
Stari se nakon fibre i srčanih smetnji vratija u igru. ON mi štrukaje dnevnu dozu soka od mandarina i cmokne me u prolazu. A ja oko ručka. Kužinajen. Ispekla kruv. Onako hrustav, sa tvrdon koricon kako je Njemu i najdraže. Volin i ja bit brižna. Male stvari nan čine život. Oko krupnih ne raspravljamo. Jer nan se nisu ni dogodile. Osin kad se dogodi glupa minuta. Pa promini percepciju stvarnosti. Mi smo sretnici!
Spize uvik u kući. Zalihe su spremne za sve nepogode. Kad se iz kuće ne može noson vani. Trpeza nan uvik maštovita. Od pokojne matere naučila san od ništa napravit svašta. Ona je bila kraljica kužine.
I dok mišan da ručak ne zagori, i gledan u pećnicu da lipo zarumeni, i dok se kruv ladi, znan u duši, tilu i umu da nismo Zajedno i ovako Dobro od lipe spize. Koja se kuva s puno ljubavi.
Dobro smo zbog svih godina međusobnog uvažavanja.
Tolerancije na različitost.
Učenja na greškama.
Čitanja između redaka.
Prepoznavanja želja.
Tješenja i poticanja.
Živjenja u mogućnostima zadanih okvira.
S godinama strast preraste u nešto puno veće. U iskonske emocije ljubavi u kojima, i kad si u najgoren izdanju, vidiš samo dušu. U oslonac bez kojeg bi život bio klimav.
Brzo će obid. Još smo svi troje na okupu.
Pardon, četvero. I Roko je uvaženi član obitelji. Blažen izvaljen na kauču.
Sve su to darovi.
Zahvalna sam.
Znan ja dobro da se ništa ne podrazumijeva.