Sad kad sam popljuvala Vranju red je da kažem i nešto o svojoj nesmotrenosti.
Rastavila sam se 2009., 2008. bila na dnu, dna. Iskobeljala se boreći dobrih 6 g. Udebljala poprilično. Ništa mi na svijetu nije bilo važno tih 6 g. do li da se vratim u svoju normalu, da izbalansiram hormone i budem veseljkuša kakvom se znam. Borila se, borila svojski.
Uspjela sam. 2014. mogu reći bila sam dobro, no TSH – hormon štitnjače tek je sada 2019. u normali. Bila je to borba za život i smrt. Bila je to borba mojeg života. Moj bivši muž me doslovno uništio zanemarivanjem, prigovaranjem, negativnošću, prijetnjama…
O tom periodu napravila sam zapise, da ne zaboravim. Te zapise dala svojoj ljubavi. Greška. Neka. I tako i tako sve bih mu rekla. Ovako je sve dobio na dlanu. Moj mali život. Moja borba i moja pobjeda. Uspjela sam i ponosna sam. Što je on tu iščitao? Je li se prepao? Jesam li naivna blesača ili genijalka, nek prosudi sam.
Sad sam dobro. Hormoni su ok. I ne namjeravam više nikada pasti na dno dna. Ni jednom muškarcu to neću dozvoliti. Niti jednom. Nikada.
Prije 2 mjeseca pukla me faza plakanja. Srećom vrlo kratka i prolazna. Nus pojava menopauze. Ne volim cmoljiti. Al dobro je došla za izbacivanje stresa i tuge. Ne volim ni tugu. Iako moje pjesme možda odišu njome, ja je pjesmama izbacujem kao uljeza koji nije dobrodošao u moju kuću. I tako se očistim i vedro stupam dalje u boj.
Pišem, pišem i pisat ću. To je moja rehabilitacija od emocija. Čistim se i snažim.
2018. odlučila sam se na promjene u svojem životu: skinuti kilograme, dozvoliti nekome da me ljubi, dozvoliti sebi da budem sretna, voljena…
I pala sam na prvom ispitu.
Dan koji nikada neću zaboraviti
Ima dana kada sam puna emocija, pršte iz mene, ne mogu ih obuzdati, mogu ih samo dijeliti. Tada pišem. Tada izlazi moja untrašnjost na vidjelo. Ogoljevam se, rastrećujem emocija i biva mi lakše. Mogla bih početi pisati roman, roman za tebe jedini.
Danas su to su lijepe emocije uz koje se lijepi ogromna čežnja za tobom, jedini. Znaš li koliko si se utkao u moje predivo, s koliko me boja vezeš, činiš dugom na tkanju mojih snova? Koliko sam te uželjela? Koliko sam te čekala?
I tako malo radeći, malo maštajući, uvijek se vraćam na naš prvi susret. Bio je i drugi, i treći i ne znam koji, ali onog prvog ću se trajno sjećati.
Već smo bili povezani pisanjem. Već si me zvao Ljubi. Al nije to moglo ni pretpostaviti treperenje koje ćeš u meni izazvati. Bili smo stranci. Susret je bio taj koji je mogao reći svoje i rekao je. Prvi pogled, samo prvi pogled… i pomisao: „Ovaj može imati svaku koju poželi.“
I odmah sam te stavila pod tepih. Odmah sam se ogradila. Željela sam nekog samo za sebe, ne svačijeg. I rekoh u sebi:“Ma ionako nije moj tip.“ Hahahahahahaha… Kako sam se varala.
Odjenula jednu od najljepših haljina i sva prestravljena krenula ka dogovorenom mjestu. Morala sam za hrabrost popiti medicu, jednu, drugu. Ti si pio cedevitu. Uh, koja sramota za mene.
Hrabrost sam tražila u čaši. Dobro je da sam došla ranije da se adaptiram na prostor da smirim drhtaje. Meni je bio to bio prvi susret s onim tko me zove Ljubi, sa strancem kojeg sam lajkala. Sekunde su postajale duge, nestrpljenje me grickalo, no nisam se dala. Pa dovraga nisam tinejdžerica. Udisala sam zrak i stišavala navalu treme.
Zazvao si me negdje s parkirališta. Pokušala sam te locirati. Mislim da sam te ugledala u mraku, a onda sam skrenula pogled. Da se smirim. Ispred mene stvorio si se kao veseli div. Nasmijao, sjeo, kao da to radiš svakodnevno, bez trunke treme i pohvalio moje sandale, možda i haljinu, ne sjećam se. I od tada sjećam se samo fragmenata, samo emocija i pokoje riječi. A bilo je riječi dosta, no ja sam letjela, dobro je da si me poslije držao za ruku.
Jeli smo, pričali, grad je bio pun ljudi. Grad je bio veseo, obavijen i ukrašen u duhu prošlosti. Mi komadići sadašnjosti hodali smo tim gradom nekim prošlim vremenom povezani u sadašnje vrijeme koje je težilo ka budućnosti. Sva vremena su se zbrčkala. Je li me to usisala kakva crna rupa, crvotočina? Hahahahahaha bila sam, bila već tada, tvoja. I znao si to. I bio si moj. Znala sam to. Prvi pogled rekao je sve.
Pričao si o svojoj prošlosti, o svojem životu, ja sam te jedva pratila. Bila sam pogubljena, preplavljena emocijama, preuzbuđena da sve apsorbiram. Divan osjećaj. Kao lahor sam skakutala s oblaka na oblak. „Samo ti pričaj i čvrsto me drži za ruku“, mislila sam i smiješila se. „Samo ti pričaj“, ja sam presretna.
Znao si za moje pjesme. Čitao si ih, tu i tamo, i bila sam sretna. Onaj tko voli moje pjesme znat će me u dušu, tko razumije, može razmjet mene. I rekoh ti za san. „Sanjala sam kako me neki muškarac uzeo za ruku i kako sam osjetila neopisivu sreću.“
- Jesam li ja taj? – upitao si.
Zbunio si me pitanjem. Zanijemila sam. Sva usplahirena, sva pogubljena od oduševljenja tobom, razmišljala sam samo da ne bubnem kakvu glupost.
A onda je uslijedilo iznenađenje, uzeo si moju ruku u svoju. Preplavio me osjećaj iz sna. Od tog trenutka dušo ja sam ti uistinu plovila nebom.
Provela sam te najljepšim dijelovima grada. Naš lagani hod kroz gužvu ljudi i romantičnom polupustom šetnjicom, (evo plačem, bože svašta) bio je mislila sam tada, najljepše što mi se dogodilo u životu. No najljepše je tek slijedilo.
Dogovorili smo preko dopisivanja da idemo na noćno kupanje. Ja sam ga šetnjom kroz grad odugovlačila. No šetnja gradom bila je pun pogodak: neplansko jelo, neplanska šetnja, neplanska povijesna fešta u gradu.
Bilo me sram da ovako buckasta pokažem tijelo. Al noćno kupanje, je noćno kupanje. I otišli smo do moje plaže. Bože kako je lijepa noću. U daljini se svjetlima zrcali grad u moru. Zvijezde su se pokazale. Na plaži smo bili sami.
Plivali smo i ti si pričao. Opet sam te slušala na pola. Sreća je bila ogromna. Nije lako pomiriti razum i emocije. Trudila sam se da te pratim, da svako toliko nešto suvislo kažem. Trudila jako. Jesam li te već tada voljela neizmjerno?
Spremila sam u autu poklon za tebe. Planirala sam ti ga dati ako vidim da si zaslužio. Otišla sam u auto po njega. Dobio si čestitku, moj ručni rad s posvetom na taj dan i tri šeširića od lavande koja sam do 3 ujutro radila samo za tebe. Kako sam samo znala da će taj dan biti poseban?
Sjeli smo, pričali, bili blizu jedno drugome. Zvijezda je pala, nisam stigla ni trepnuti, a kamoli zaželjeti. U jednom trenutku s obližnje terase začule su se ljubavne pjesme. Poreč u daljini u svjetlima romantike, ljubavne pjesme, ja i ti… i moja glava odjednom je klonula na tvoje rame i prosula poljupce. Nisam ni bila svjesna što činim.
Kad smo se i kako poljubili ne znam. Ne sjećam se, nažalost. Sva moja ljubav spletena u moju bit razvezala se i pretočila u poljupce po tvojem ramenu. Iznenadila sam sebe i tebe. Bilo je spontano, neočekivano.
Došao je čuvar. Kad nas je vidio, pustio nas je. Uživali smo na plaži. Malo dalje došli su još neki ljudi. No mi smo bili sami u svojem svijetu. Pijuckali smo vino i radovali se sreći koja nas je dotakla.
Pozvala sam te kod sebe. Zagrlio si me, ljubio. Žena u meni počela se buditi. Žena željna upravo toga što tog dana dobih s tobom. Žena sretna. A onda si rekao da me nikome nećeš dati i ja sam osjetila nebeski dodir na sebi. Taj tren, bio si moj, samo moj, zauvijek.
I ne daj me nikome!
Post je objavljen 17.11.2019. u 10:29 sati.