Nisi mi ostavio ni jedan dokaz ljubavi, cvijetak, darak, suvenir, bilo što, što dragi dragoj daje za uspomenu. Zar to nije bio dovoljan znak da nešto ne štima? Al' ja nisam materijalista i nisam tome pridavala važnost. Čekala sam dok sam davala. Čekala da se sjetiš dana našeg upoznavanja. I dočekla ga u suzama. Tada sam znala da ti nisi Vranjo. I svjedno sam te voljela.
I primala sam. Imam samo lijepa sjećanja koja ne blijede, imam slike poljubaca u moru, smijeha tvojim šalama, predvečerja u zagrljaju, držanja za ruke, osmijeha i milovanja… Pričao si ponekad stvari koje nisam željela slušati, ali sam slušala i nastojala ih izbrisati. Ljudske prevare i požuda nisu baš tema koje me mogu oduševiti. Dapače, zgadio mi se život.
Željela sam slušati o nama. Toga nije bilo. Mi nismo postojali. Ili jesmo u nekoj paralelnoj dimenziji tvojeg života.
Toliko malo znam o tebi. A moglo bi sve, baš sve biti laž. No nisam tolika nevjernica, još vjerujem u ljude. Vjerovala sam ti. I sad vjerujem da me bitne stvari nisi lagao.
Dala sam ti svoj život na dlanu uobličen u roman isprepleten maštom. Dala i pogriješila. Željela sam da znaš baš sve o meni, da me znaš u dušu, da voliš baš to, moju dušu. Gledali smo se u oči i nisam mogla naći ništa loše u tim pogledima. Zaljubljivala sam se svaki put više i dobivala svaki put manje. Nakon svakog viđenja umjesto slatkih riječi od tebe je bilo nekoliko dana šutnje. Zar i to nije bio znak? Ili si me s ciljem izluđivao čežnjom? Kako podlo i nisko. Ja to ničim nisam zaslužila.
Treperila sam uz tebe, znao si, vidio i likovao. To ti je povećavalo ego. A ja sam ti ga dragi dizala. Svjesno i s namjerom. I bila strpljiva. Ja sam ta koja ti je pisala pjesme, ja sam ta koja te dizala u nebesa, ja sam ta koja ti je davala krila iako si bio prosječan. Jer sam te voljela.
Znam jednog dana ćeš se javiti. Znam. Onako kako ti znaš. „Što radiš Ljube?“ I nestaneš s vibera nezainteresiran što ja to uistinu radim. I zapitat ćeš se tada, kada ti ne dogovorim ili pak odgovorim sa:“Jebi se!“ jesi li pogriješio, jesi li mogao više, jesi li izgubio neprocjenjivo blago – ljubav.
Koliko njih si zazivao s Ljube???
Kad odem na Twoo i vidim te online srce me zazebe. Rekla sam ti da si za mene umro. Koliko si puta to uradio dok smo bili zajedno? Tada popizdim. Tada te ne volim. Tada znam da je dobro što nismo zajedno. Navukao si se na isprazna dopisivanja. Navukao si se na lažno uzbuđenje novih virtualnih susreta. Navukao si se i visiš u kasne sate… Počinješ mi se gaditi, a to je dobro, da te što prije zaboravim.
Kako sad sve te tvoje slatke riječi zvuče glupo, jadno, otrcano. I one sličice za dobro jutro i laku noć, sve mi je sad isprazno. Čak i ono „Moja Mela!“ nije više ono što je nekoć značilo. Tvoja, da bila sam tvoja, tijelom i dušom tvoja. A gdje si bio ti u mislima? Čiji si bio ti?
Eto i ja sam trenutno na Twoo. Vrludam i brišem sve te silne lajkove. Ne vidim smisao ponovnog dopisivanja i ponovnih susreta i ponovnih rasprava… Nemam snage. Mogu samo eto dopisivat se bez veze s predispozicijom da se i ja navučem i da postanem nemilosrdna osvetnica. Razmislit ću o tome. Hahahahaha.
Može li itko zamijeniti tvoje mjesto?
Znaš da sam u ikojem trenutku našeg zbližavanja posumnjala u tebe i iskrenost prekinula bih odmah. Nisu me zanimale avanture. Ništa nisam shvaćala kao dio osvajanja već kao dio ljubavi. Naše zbližavanje bilo je možda prebrzo, znam, i eto izgorjeh u toj vatri.
Zašto muškarci teže osvajanju? I što to uopće znači osvajanje? Smaraš li da sam osvojena time što sam ti se predala? I jesi li me potpuno osvojio? Jesi li me zadržao?
Prevario si me nekoliko puta za dolazak, zaboravio važne stvari, i prekinula sam to tvoje nejavljanje prekidom od nekoliko mjeseci. Bila sam ljuta. Voljela bih da sam i sada ljuta. No sad sam tužna. I onda je život spleo događaje da se neplanski slučajno sretnemo ponovno. Umjesto slanja poslovne poruke zabunom sam stisnula zovi i razgovarali smo dugo, dugo.
- Nisam te mogao zadržati – rakao si tužno.
I dala sam ti drugu šansu. Šansu kojim si me opet izluđivao, šansu u kojoj sam opet bila gubitnik, šansu u kojoj sam više bila tužna nego sretna. Ti bi zaspao dok bi ja čekala odgovor. Kako si neodgovoran da ne kažem nešto gore.
Tvoja neodgovornost je glavni razlog našeg rastanka. Obećao si mi promijeniti zvučnike. Zaboravljao više puta. Ne zaboravlja onaj kojem je stalo. Nije meni do jebenih zvučnika. Kupit ću ih i promijeniti sama. Nisam trubasta da to ne znam. I jedan si od glavnih krivaca što sam otvorila domaću radinost. – Ja znam sve direktore hotela. – rekao si svečano. Očekivala sam tvoju pomoć. A bile su to samo isprazne riječi. Riječi kojima si mi nanio veliku štetu. A ni smokve nisam dobila.
Kad ja nešto obećam nema tog boga da to i ne ostvarim. Eto, tu smo potpuno različiti.
Kad sve zbrojim i oduzmem znam da te trebam delitati, al postoji jedan veliki problem. To kod mene to traje dugo i bolno. Još te volim.
A bila sam spremna da ti poklonim sve pjesme, da ti pomognem sada kad ti je pomoć ženska potrebna, da ti budem pri ruci… Nisam ja od onih koje se žele useliti u tvoj privatni život i gospodariti njime. Nisam ja tražila muža ni materijalnu pomoć. Ja sam željela svoje mjesto u tvojemu srcu.
Čemu ovo pismo? Hoćeš li ga ikada pročitati? Nevažno. Razgovaram sama sa sobom.
Rekla sam što želim. Bila jasna. Ti si na redu. Tvoja šutnja je odgovor. Izbrisala sam te gdje god se moglo, da ne dođem u napast da ti se javim. I dolazim još uvijek. I neću, makar crkla.
Ti nikada nećeš doći s osmijehom i reći: – Oprosti!
A ja te neću čekati.
Nisi bio onaj koji je htio moju ljubav.
I zato zbogom moja ljubavi.
Post je objavljen 16.11.2019. u 10:09 sati.