31.10.2019.
NOĆAS
Noćas bih uobičajeno otišla
na groblje Viktorovac
prošetala između grobnica
i ne bih upalila svijeću,
i ne bih se pomolila,
sjetila bih se,
i uvijek se sjetim prvog sprovoda
koji sam doživjela kao dijete
kad je umrla jedna učiteljica
koja je imala plave oči
iz kojih je isijavala dobrota
visoka, vitka, radosna.
Mira joj je bilo ime.
Stajali smo kao razred
ispred mrtvačnice
nosila sam kišobran
jer je padala kiša.
Bili smo prestravljeni
i kao da nismo znali što se događa.
Pitala sam se kako
je ona tako visoka mogla
stati u kovčeg.
Hoće li ustati i pogledati nas
svojim dobrim plavim očima.
Ne sjećam se kako sam došla kući.
Ne sjećam se da li sam plakala.
Ne sjećam se.
Noćas ću napisati svoje godišnje pismo
prijatelju kojeg odavno nema.
Noćas ću se sjetiti Liljane iz Tišine Erdedske
i Male Marine s Viktorovca,
Milane čiji smijeh odzvanja Podjarkom,
jednog Marka iz Željezare kojem je srce prepuklo.
Sjetit ću se moje krvi koja pod zemljom
već desetljeća spava.
Sjetit ću se ljudi moga Podjarka koji
su živjeli u našoj zgradi.
Sjetit ću se
i nekih kojima ne znam ime
a pamtim njihove tužne oči i poglede života.
Noćas ću se sjetiti
i vas živih sa željom prijateljstva,
dobrote, radosti, nevidljivih niti
kojima smo povezani na sasvim
monumentalnim razinama iskrenosti.
Post je objavljen 14.11.2019. u 08:18 sati.