Zanimljivo je kako smo mi ljudi često nesvjesni uzroka vlastitih stavova i ponašanja. Sitija san se sad jednog kolege komičara, koji se je prista bavit stand up-om ko i ja, samo što je on prista ranije od mene. Bija je ok lik i dobar lik, al san primjetija kod njega caku da svim ovim poznatim komičarima pronađe neku manu. Recimo ja reknem taj i taj je meni dobar i dobro se je probija, on prokomentira, tipa: Je, ali za dvi godine nije više niko zna za njega, i tako, uvik bi naša neke mane u tim komičarima. Moj zaključak je da je to reakcija iz ljubomore, ili ugroze vlastitog ega, što se on nije probija. Na takav način more bit oblikovan čitav čovikov karakter, zasnovan na temeljima u podsvijesti kojima je uzrok u strahu, osjećaju manje vrijednosti, nesigurnosti, zavisti i ljubomori, i koji će tako živit takvi, živit će a da nikad možda neće saznat da su takvi. Za svakog ko im rekne da imaju neku manu će nać neko opravdanje, neki način da omalovaže rečeno ili još i češće, onog ko im je reka za tu manu, i onda će dalje nastavit po svom. Takvi ljudi mogu i umrit a da ne skontaju kakvi su.
Zato je bito bit otvoren prema kritici i istraživat sebe i bit samokritičan. Npr ja imam prijatelja za kojeg nekad kad ga se sitin pomislin da san ja bolji od njega, ili mu ne želin da uspije. Što je čista reakcija iz moje ljubomore i osjećaja manje vrijednosti koji ne znan ni kad san ga formira. Svaka arogancija i osjećaj da si bolji ima korijen u osjećanju manje vrijednosti. Meni to niko nije triba govorit, jer sam znan da je tako. Zato je bitno bit i otvoren prema onome što će ti reć drugi, naravno, ne definisat sebe mišljenjima drugih, al bit otvoren prema dobronamjernoj kritici. Baš nedavno, na blog.hr-u me je Jelen upozorija da slabo poznajem Budizam i reka mi da je nešto u postu što san se dotaka budizma netočno i meni je bilo drago da mi je to reka. Za takvu vrstu uvažavanja je potrebno oboje. Potrebna je i njegova dobronamjernost, a također i moja otvorenost za kritiku. Mislin da je to jedna od ključnih značajki zrelosti, ali ljudi ulaze u zrele godiine i ne dosežu tu zrelost.
Da je Jelen mene npr počeja ismijavat, ili me 'spustit' sigurno ni ja ne bi baš tako prihvatja njegovu kritiku. A i da san ja neko zadrt ja bi mu vjerovatno nešto glupo odgovorija i bez ikakvog razloga osta pri svom, sam da ne bude da 'nisam u pravu'. Šta je toliko bitno s tim bivanjem u pravu? Mislin da ko zreli ljudi tribamo gledat kako da se bolje svatimo i kako da ukažemo jedni drugima na to što vidimo da oni mogu bolje. Ključno je imat dobru namjeru i poštovanje prema drugoj osobi ako oćeš da daš kritiku. Zato je u životu dobro imat iskrene prijatelje, ali i imat takav karakter da moreš nekome reć da mu nešto što radi il misli nije ok. Većina ljudi pomalo lažu jednno drugo. To su male bezazlene, sitne laži, ali su opet laži. Ko pravi prijatelji bi tribali se riješit toga. A za to triba imat samopouzdanje i istinski stečenu mentalnu samostalnost i odraslost.
Post je objavljen 11.11.2019. u 21:36 sati.