Pregled posta

'Joker'

Kako bi podcrtao motiv za vrlo specifičnu tragičnost glavnoga lika, redatelj je Jokera smjestio u pomalo nerealno, isforsirano okružje, premda za tu i takvu tragičnost, barem do polovice filma, nema gotovo nikakva uporišta.
Međutim, ni Jokerove žrtve u gledatelju ne pobuđuju nikakve osjećaje, nikakvo sažaljenje, kao ni on sam, što bi mogla biti i redateljeva namjera, jer je film popraćen sjajnom glazbom koja gotovo sve scene, koliko god bile krvave, čin pomalo romantičnima. Naime, pjesme Franka Sinatre, koje se provlače kroz radnju na način da svaki Jokerov krvavi pohod završava njihovim krešendom, kao da namjerno umanjuju značaj, odnosno ozbiljnost učinjenog, pretvarajući ga, na neki način, u deluziju, kao i ono što se Jokeru događalo u odnosu s njegovom susjedom s kojom je, u svom lažnom uvjerenju, u vezi. Dakle, film u pojedinim svojim dijelovima podsjeća na nešto što bi moglo biti u potpunosti Jokerova lažna stvarnost, i time možda opravdava sve ono nedovoljno realno, jer i scene masovnih prosvjeda su pretjerane, kao i sve ostalo što se događa, sve je prenaglašeno, gotovo karikatura.
To nikako nije svijet kakva znamo, pa čak ni na kakva smo navikli, pa čak u filmovima tog žanra (ne na taj način!); taj svijet kao da je ponikao iz kakve okrutne bajke u kojoj postoji samo dobro i zlo, a u konkretnom slučaju ludo i zlo.
Čak se i sam Jokerov pokolj doima kao nastup, jer je isuviše teatralan. Je li to učinjeno s namjerom kako bi se izbjegla tragičnost situacije, moguće, no redatelj kao da nam čitavo vrijeme iz pozadine šapuće: 'neka vas ne šokira, to je samo izmišljotina.'
Čak ni scene ubijanja u kojima se eksplicite vidi ubojstvo bodežom, mi ostajemo gotovo u potpunosti bez emocija. Zašto? Zato što do tada svojom magičnom redateljskom palicom Todd Phillips uspijeva učiniti da znamo kako tek promatramo kadrove u kojima se samo čini kako netko nekoga, za potrebe snimanja, kolje, što se inače ne događa u toj vrsti filmova, jer gledatelj itekako vjeruje sceni u kojoj ubojica svoju žrtvu lišava života. Ovdje taj dojam izostaje, gledatelj postaje promatrač situacije za koju itekako zna da je nestvarna, jer kao da se nalazi na filmskome setu gdje prisustvuje samome snimanju, i svjestan je toga da će određene scene biti gadljive, ali se nad njima neće zgražati, kao što ga one neće ni zgroziti.
E, u tome je redatelj majstorski odradio svoj posao, upravo zbog tog savršenog efekta koji je na nas uspio prenijeti na način da smo na tolikom odstojanju od viđenoga.
Joaquin Phoeniks je odličan u ulozi Jokera, i zaista se ne može ne primijetiti da je toj ulozi uložio čitavog sebe. Osim toga, posjeduje magnetičan pogled i cijela mu je fizionomija vrlo izražajna; te je upravo idealan je za uloge tragičnih likova. Također bih istaknula fotografiju koja je naprosto senzacionalna.
Unatoč temi i žanru, film nosi u sebi notu doduše bizarne zabavnosti, što ne može ne biti redateljeva odluka kako bi, naglašavajući melodramatičnost, ublažio težinu svojih scena. Primjećuje se također njegova pretenzija da bude nepredvidljiv, u čemu mahom uspijeva, i zapravo sjajno manevrira između Jokerovih halucinacija i njegove stvarnosti, zato što nigdje ne podvlači jasnu crtu, i gledatelj na kraju nije ni sam siguran što je od viđenog Jokerovo zamišljanje, a što realnost, a u konačnici čak ni ona popratnih likova.
On nas svjesno dovodi u poziciju zbunjenosti u kojoj ni sami nismo sigurni u Jokerov doživljaj, što na neki način rehabilitira film od prvotnog namjerno izazvanog dojma i smještava ga u kategoriju onih u kojima likovi sanjaju krvave u scene, a kojemu čitavo vrijeme vjerujemo da se nešto dogodilo, da bi se to isto na kraju pokazalo snom. To je, moguće i osnovna linija vodilja filma, kojom je, tada, u potpunosti postignut cilj.

Post je objavljen 11.11.2019. u 12:05 sati.