Marketing
32 C, ČIJA ĆE ONA ŽENA BITI? Lk 20, 27-38 (Zamet, 1998)
Današnje evanđelje je tipični Isusov dijalog s ljudima koji ga ne žele prihvatiti. Koji su zaljubljeni u svoj svjetonazor, drže sebe kao normu po kojoj se treba vladati i misle da su dovoljno sigurni sami u sebe. Naravno, Isusov nauk takvima smeta. Jer prihvatiti Isusa, za njih znači odreći se svega do čega su toliko držali. Znači prihvatiti poraz, poniženje... i početi graditi svoj život na jednom drugom Temelju. Drukčije kazano, treba se nanovo roditi. Kako za takvo što nemaju volje, traže pošto-poto razlog da obezvrijede sve ono što Isus naučava. Slični su onoj lisici iz basne koja gledajući zrelo i slasno grožđe koje bi tako rado pojela, ali kako ga ne može dosegnuti pošto se nalazi previsoko taj problem rješava tako da sama sebe uvjerava da je grožđe i onako zeleno i odlazi dalje umirena svojom lažju.
Ova današnja čeljad koja se okupila oko Isusa su saduceji, ljudi kojima uopće nije stalo do toga što Isus naučava. Niti su vjerovali u uskrsnuće, niti u anđele – držali su se samo Tore, tj. židovskog zakona, i smatrali da ga dovoljno poznaju, i da su mu oni vjerodostojni tumači. Zato nastoje da Isusu u propovijedanju nađu manjkavost, da ga javno ismiju ili proglase šarlatanom koji zavodi narod nekim novim i sumnjivim naukom. Traže, dakle, razloge da potkrijepe svoju nevjeru u njega. Za takve se u evanđelju ne kaže da slušaju što Isus govori, nego vrebaju Isusove riječi. Traže mu slabu točku. Postavljaju mu stupice ne bi li ga uhvatili i doveli u bezizlaznu situaciju.
Sjećamo se one stupice koju su mu postavili u svezi s plaćanja poreza caru. Da li je dozvoljeno? Ako kaže da jest, neprijatelj je svom narodu, ako kaže da nije neprijatelj je državnoj vlasti. U svakom slučaju nastradat će. Isus ih je prozreo, pokazao im carev grb na novcu i na fin način uzvratio: podajte caru carevo, a Bogu Božje. Svi su ostali bez teksta.
Slično su mu spremali onaj put kad su pred njega dovukli preljubnicu uhvaćenu u preljubu koju je zbog toga, po židovskom zakonu, trebalo kamenovati. Ako se Isus tome suprotstavi znači da prezire zakon vlastitog naroda, a ako pak pristane da se kamenuje onda čini ono što su Židovima zabranjivali tada važeći rimski zakoni u Izraelu. U tom je dakle slučaju trebao biti osuđen ili od svog naroda ili od rimske vlasti. I ovaj puta znamo ishod, Isus ih proniknu, pogleda ih tamo gdje su mislili da ih nitko ne može vidjeti. Pogleda im u srca i kaza: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci na nju kamen." Nakon tih riječi, kaže izvještaj, "šutke su se razišli."
Današnja stupica je bila u tome, da javno ismiju njegov nauk o uskrsnuću. Željeli su iznijeti na vidjelo da takav nauk nije u skladu s njihovim židovskim zakonima. Izmišljaju stoga taj "štos" sa ženom koja je sasvim legalno po židovskom zakonu izmijenila sedam muževa. Čija će ona po uskrsnuću biti? Problem im se činio savršen. Kako god okreneš, ispada apsurdno. Dakle, uskrsnuća nema – slavodobitno su iščekivali odgovor.
Osim što im Isus dokazuje suprotno i to upravo služeći se njihovim argumentima, tj. židovskim zakonom ("A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije..."), kojeg oni misle da dovoljno poznaju, on im daje i jednu korisnu pouku.
Objašnjava im da je na nebu besmisleno govoriti o ženidbi, jer kad susretnemo Boga licem u lice postići ćemo cilj zbog koje se ljudi inače na zemlji žene. Ući ćemo u otajstvo ljubavi koje će ispuniti svaku našu potrebu za drugim osobama. Sam Bog utažit će našu žeđ za ljubavlju. On će nam biti dovoljan. I u njemu ćemo susresti i sve druge ljude. Prepoznati ćemo se kao bliski, i moći ćemo bez zapreke ponirati u duše jedni drugima. Bit će to radost, kaže Sveto Pismo, "koju ljudsko oko ne vidjelo, ni uho nije čulo." Smiješno je onda tu, u takvom stanju, spominjati nekakve ženidbene veze, nekakve sjene ove blistave stvarnosti u kojoj ćemo se naći.
Možda je trenutak napomenuti da upravo u toj činjenici što je Bog, odnosno Njegovo kraljevstvo, sve ono što čovjek treba i traži – leži i razlog zašto se neke osobe odlučuju živjeti u beženstvu. To su oni koji su do te mjere uzljubili Boga da žive samo od te Ljubavi. Oni su na neki način već dionici toga stanja u kojemu će se jednoga dana naći svi ljudi. Zato se i kaže da su takvi "živi znak nebeskih dobara", svojim životom govore o stvarnosti koju "ljudsko oko nije vidjelo ni uho čulo". Svjedoci su bujnosti života i radosti koja nadilazi svaki ovozemni pojam.
Zato jer pripadaju samo Bogu oni bi trebali biti znak u svijetu da Bog postoji, da je Bog živi, koji ima srce i koji je savršenstvo ljubavi. Svijet će to prepoznati po njihovoj radosti, velikodušnosti i nesebičnoj ljubavi koju spontano oko sebe šire. To je ono0 što se ne može odglumiti, ali ni sakriti ako smo zaista s Bogom u svakom trenutku sjedinjeni.
Post je objavljen 10.11.2019. u 08:46 sati.