Ne znan za vas, ali mogu reć da mi prija ova jesen. Sad trenutno san sklupčan pd dekama i slušam mjuzu i u nekom sam nježnom filmu. Biće da je do muzike. Blogerski san u vrlo plodnom razdoblju jer puno pišen, ovo mi je danas četvrti post napisan, ali neću da ga objavljujen, odnosno da ih objavljujen, jer oću da mi odstoji malo ovaj trenutni post na blogu, da ga više raje pročita. Mogu reć da je jesen sa sobon donijela tugu, osjećan se pomalo tužno, a i bijesno, na svoju mater... U sebi, iman dojam da krivim roditelje što san ja ovakav. Triba me hitno strpat negdi za odvikavanje od roditelja, jer kad bi se uspija odlipit od njih, oslobodija bi se. A ja sam biran da buden zalipljen. Ima nešto privlačno u ovom poluživotu, djelom mi se i sviđa iskreno... Al opet, iman neka veća očekivanja od života. Navika san se na samoću i ne smeta mi što evo već 4 i nešto godine nemam nikog... Iman osjećaj da bi najradije sebi napravija jazbinu i ne izlazija iz nje. Ali to nije opcija, jer ovaj di mene koji oće akciju neće pristat na takva rješenja. Ja tu neman izbora, fakat neman izbora, il utonit totalno u pakao il se baš sredit. Prođe me jeza kad pomislin na pakao. Mislim, jasno, metaforički pakao. Ne želim mislit o tome, većinom se pretvaram ko da toga i nema, tog zapostavljenog dijela mene, te težine koja mi nekad legne na prsa, osjećaja da ti se plače jer ne moš plakat, pa te onda prebaci da bacaš pa moraš manevrirat da se to ne desi... Ajd bar mi se da pisat zadnje vrime, to je dobro. Čitajte i uživajte, ako vam se sviđa.
Post je objavljen 07.11.2019. u 16:59 sati.