ispod maske vjere i spokoja
na poniženja naviknuta
pokunjena i slaba
uplašena duša drhti
što li joj je činiti
da ne usahne čovjek
u čijem tijelu boravi
on smrti se raduje
u njoj vidi spas i ispunjenje
ne želi duša više
da neprijatelj utire joj stazu
i smisao jedino
u molitvi i oskudjevanju vidi
dok bespomoćno skuplja ruke Bogu
i poput roba
tuđinove naredbe sluša
i šuti
u strah zamotana
u strahu potopljena
iz straha okovana
ogleda se na nju
čovjekova predaja
i krenula je zboriti Duša
umij se Čovječe od šminke
pogledaj svoje lice
uzvrati grubu riječ i šamar
istom mjerom
umjesto apatije
predano radi sve ono
što tvoje ruke mogu
a mogu sve
ako nisu bespomoćno skupljene
i prose ono što im je već dano
njima Čovječe stvaraj
zato ih imaš
svladaj i oruđe i oružje
sviraj uči pjevaj
i ne jadikuj više
o svojoj nemoći