Umorna sam. Shvatila sam to već u 9 sati, kad sam i dignula ruke. Čemu onda mentalna bitka da, nešto što je počelo loše kao ovaj dan, promijenim na bolje? Nisam toliko jaka da težinu problema nosim na leđima i zato moram riješiti stvar po stvar, kako dolazi.
Parkirala sam na parkingu i počela u torbi tražiti popis za kupovinu. Strpala sam ga u džep, zgrabila novčanik, platnenu vrećicu, ključeve i popravila kapu na izlasku iz toplog auta na prohladan zrak. Pljuštala je kiša, ali otkad mi je netko jednom ukrao
kišobran, ne unosim ga u trgovinu.
Na samom ulazu u trgovački lanac, pogodio me snažan udarac u leđa.
- Joj, daj malo brže hodajte, kaj stojite na vratima?? - odmah sam čula žensko histerično kreštanje koje me više šokiralo od toga što sam silovito gurnuta.
- O jebem ti sve po spisku - izletjelo mi je dok sam se okretala vidjeti tko me to napada.
Zgodna, namirisana žena, u nekom šuškavom kaputu i bež štiklama, s Louis Vuitton kišobranom, koji je još bio otvoren i skrivao joj lice, iako smo ispod suhe nadstrešnice.
- Molim!? Još ste prosta i drska? E Bože, svašta ima u ovoj Hrvatskoj! - dreknula je i najzad maknula kišobran. Prepoznala sam lice s naslovnica, iako nisam pratila niti jednu jedinu njezinu seriju.
- Smeće nebesko - promrmljala sam razumljivo i stala u mjestu pred njom. Neka me zaobiđe, uđe prije mene i ode svojim putem. Naravno da je mrmljala neke fine kletve skupljajući kišobran i hiperventilirala kuckajući petama duž širokog hodnika, svjesna da je u centru pažnje svih pogleda.
Taj događaj me proganjao čitavo vrijeme moje kupovine. U redu na jednoj od samo dvije otvorene blagajne zazvonio mi je mobitel. Zvao me sin, koji se sjetio da mu treba slikarski ugljen za likovni i molio da mu ga kupim. Uzdahnula sam i izašla iz reda, žureći prema školskom priboru. Pokraj odjela, prolazila je slavna glumica s početka ove priče i hrlila na blagajne. Ovaj put nisam dobila po tamburi ali me gospodična nije ni primjetila. U sekundi se upalila žarulja koju ima inače moj crni humor.
Uzela sam ugljen za crtanje, mali blok, neku kemijsku s crvenim mufom i potrčala za njom.
- Oprostite... -
- Oprostite - ponovila sam glasnije - Možete li mi dati autogram, prosim Vas? - pružajući joj blok i prigodnu olovku.
Posve očekivano, žena se sva uzvrpoljila i ispunila ponosom, nasmiješila od uha do uha i upitala me:
- Za koga je? Kako se zovete? - tobože zainteresirana za mene, nakrivila je glavu i treptala poput rolete na vjetru.
- To ja za svog muža. Jako mu se svidio Vaš uradak, onaj na Pornhubu, i neće mi drugačije vjerovati da sam srela svjetski proslavljenu hrvatsku glumicu, koja me opalila s leđa a nije se ni ispričala! -
Sirota je zanijemila. Pognula glavu. Obrazi su joj gorjeli. Nečitljivo se potpisala. Okrenula se i nestala u gomili stalaža. Sjetila sam se njezinih riječi i da, u pravu je, zaista svega ima u ovoj našoj državi.
Slavodobitno sam se vratila u red, nakešena, u sebi grcajući od smijeha. Srećom, sve je brzo išlo oko tog plaćanja i u tren sam bila gotova. O Bože, kako sam se dobro osjećala stavljajući svoje stvari u vrećicu. Pozdravila sam veselo prodavačicu, a blok i kemijsku s crvenim mufom bacila sam u košaru za odlaganje mokrih kišobrana, u kojoj je bio samo jedan Louis Vuitton sklopivi kišobran.
Post je objavljen 04.11.2019. u 13:01 sati.