Osim svakodnevnih gluposti kojima se bavim, ovaj blog je otvoren da se pod krinkom anonimnosti ne zaboravim izražavati.
U svim onim gubljenjima kojima se stalno vraćam često gubim i riječi kojima bih se htjela izraziti, pa postajem nerazumljiva i sebi, a kamo li ne okolini.
Multipla skleroza je jako nepredvidiva i podmukla i s njom živim svaki dan.
Svaki novi dan je nepoznanica i stavlja pred vas nove izazove.
Prvi simptom je bio onako školski primjer lagane pareze i očnog živca koji su uslijedili usred jakog stresa na tadašnjem poslu, pa je bilo logično za pretpostaviti da se moje tijelo pobunilo na svakodnevna mrcvarenja koje sam mu bez grižnje savjesti priuštila.
Dug je put od simptoma do dijagnoze, cijeli jedan život stane u taj period borbe sa nevidljivim neprijateljem.
Nakon jedne od lumbalnih punkcija netko ju je izrekao na glas. Sumnja se ne može usporediti s onim trenutkom kada je napokon netko izreće na cijeli glas, kada čuješ oblikovane riječi koje poprime nešto opipljivo, nešto što će ti obilježiti sve naredne minute, sate, godine, život.
Jedinica je bila malešna, muž je mijenjao posao i radio po 12 sati dnevno, a dio mene je zauvijek ostao u tom bolničkom hodniku, u sobi na 1. katu
Prvi poriv je bio leći i ne ustati, nikad više, ljutnja na sebe, na svoje tijelo koje se bori protiv tebe, na cijeli svijet oko sebe. Jedan od najvećih strahova tada, a i sada, je nemoć i velika vjerovatnost da ćeš morati ovisiti o drugim ljudima, ljudima oko sebe ili onima koji će ostati oko tebe.
Mrzila sam sve one suosjećajne poglede koji su zaboravili da iza te bolesti i dalje stojim ja.
Nakon prvotnog šoka i zakrpavanje kortikosteroidima oslabljelo tijelo, moj proces suočavanja sa bolesti je bilo kompletno negiranje bolesti. Pa sam počela trčati, kilometrima, vježbati, topiti se do neprepoznatljivosti, satima sam hodala, nestajala po cijele dane, dokazivala sebi da mogu sve što poželim, penjala se po brdima, planinama. Bilo mi je to tada važno, dočekati je, spremna, snažna, obnovljena.
I to je bila velika pogreška, negirati je, praviti se da ne postoji jer me lupila svom svojom snagom natrag , do 1. kata bolnice, na nove zakrpe, na nove lezije.
Tu je, napast će me svaki put kad poželi, neće nestati, jednostavno će uvijek biti tu. Pa se prilagodiš i naučiš s njom živjeti.
Jedna autoimuna bolest može vas puno toga naučiti. Kada ti treba za 200-injak metara dobrih dvadeset minuta, kada možeš ponovno koristiti lijevu ruku i primiti čašu kave bez da tresne o pod, kada ponovno progledaš, kada se sjetiš riječi koja ti se pola sata mota po glavi, kada osjetiš dodir ruke na svojoj
Uči vas strpljenju, snazi, ljubavi, uživanju u sitnicama koje život znače, zahvalnosti na malim pomacima, malim koracima, životu u svojoj punini
Više je ne mogu ni zaboraviti, ni negirati. Jednostavno je tu i svakodnevno, više puta dnevno me podsjeti da je tu, ako ne nikako onda umorom, usporila me, ali ne dam joj da me zaustavi, ne još. Zbog Jedinice, zbog muža, zbog obitelji, zbog ljubavi oko sebe. Želim biti primjer mojoj malenoj da je i borba sastavni dio života, pa i one borbe za koje unaprijed znaš da ćeš biti pobijeđen, ali ne odustajati, nikada se ne prepustiti, ne tek tako, isplati se dobiti i male bitke, iz svake ponešto naučiti i iz svega pokušati izvući ono najbolje što se da. Kada mi je dovoljno dobar dan, usudim se reći da me učinila boljom osobom.
Ljudi ne vole bolesne ljude, ne vole bolest, strah ih je bolesti, pa su mnogi nestajali iz mog života iako su se zaklinjali da će uvijek biti tu, ali donijela mi je nove ljude u život, otvorila neke nove horizonte na koje se prije nisam obazirala.
Strah je tu, prisutan, uvijek. I dalje se bojim svoje nepokretnosti, užasavam se invalidskih kolica, sljepoće, odbijanje poslušnosti tijela, misli, vlastitog mozga.
Ne mogu je pobijediti, mogu je samo prihvatiti kao dio sebe, ali nikako i nikada joj ne dati da postane ja.
I zato, dan po dan, svaki dan
Post je objavljen 29.10.2019. u 06:48 sati.