Čitam u odlomku jedne knjige, psiholog koji je autor knjige opisiva svoj rad sa jednom pacijenticom koja je imala 23 godine. Kad su krenili radit ona je imala sva izgled i držanje djevojčice i još uvik nije imala menstruaciju. Nakon nekog vrimena i rada s njim, došli su do neke traume s ocem koju je imala kad joj je bilo 12 godina. I bukvalno je ostala na tom nivou, zbog traume nije mogla dalje. U kasnijem radu, kako su zaliječivali traumu ona je počela poprimat izgled primjereniji za njenu dob i dobila je menstruaciju. Ako ovo nije nevjerovatno onda ne znam šta je. Da psiha može zaustavit biološke procese u tijelu, to mi je fakat otkriće. Čak i meni, koji znam za šta je sve ljudska svijest sposobna.
Nego, ja kod svog psihijatra san osvijestija jedan dio mene di se prepliću ćaćina mi očekivanja od mene i moja očekivanja. I reakcija mi je bila na fazon: Neću ja bit to jer ti to oćeš od mene, ja oću da buden šta ja oću. Samo ne znan još kako to primjenit u praksi. I došla mi je slika matere, na šta me je uzeja instant bis, psihlog je prokmentira da mu je izgledalo da ću ga lupit šakom hahahha. Al bija je to neki dobar bis, i što je bitno, ja san ima kontrolu nad njim. Osjetin promjene na sebi od rada sa psihologon, ali nisu velike, iako, triban bit zahvalan jer se ipak dešavaju.
Nego, dolaze mi sestre i dica sad u četvrtak i biće do nedilje, a ja san uvjeren da to ne mogu podnit, a neugodno mi da samo zbog mene ne dolaze. Ja san uvjeren da ću završit na psihijatriji ako dođu, jer sad ne mogu puno za laptop, a među njima ću bit baš nervozan. Strah me povratka na psihijatriju jer tamo fakat nemam šta tražit, znan već dovoljno kako je tamo. Možda bi najbolje bilo da kažem im da otkažu to trenutno, dok ja budem bolje. Ne znam. Možda se triban zauzet za se u vom slučaju.
Post je objavljen 27.10.2019. u 21:43 sati.