Zadnjih dana kontam kako smo mi ljudi nevjerovatna bića. Do koje mjere smo se razvili i šta smo sve uspili. Triba uzet u obzir da sm mi ljudi imali start kao i sve druge životinje. Bojali smo se prijetnje, radovali blagodatima u vidu hrane i slično, seksali se i uživali u tome. I kao da smo preko noći uskočili u ovu kompleksnost koju imamo sad. Povod ovom postu je to što virujen da mi ko bića živimo vječno, u nekom obliku i to kako me je strah toga, kako me je strah vječnosti. Kako fascinantno stanje uma! Strah, korijenska emocija koja nam je služila u prirodi, bojali smo se vuka, lava, tigra, i sad da dođe do toliko kompleksno izgrađene mreže svijesti da se plašiš jednog vlastitog koncepta. Uistinu, ogroman put smo prevalili dok smo došli do ovog di smo sad. I sve što stvaramo, umjetnost pogotovo, poigravanje sa emocijama, koonceptualiziranje stvarnosti, davanje smisla nasumično odabranim događajima. Dosegli smo kompleksnost mentalnu, koja nam daje resurse koji više nisu uvjetovani klasičnim evolucijskim potrebama. Danas talenat za muziku npr more bit nešto s čim ćeš moć zarađivat za život, osigurat sebi sredstvo za preživljavanje, pisanje isto, korištenje svoje mašte kojom se poigravaš sa stvarnošću, a istovremeno radiš krajnje ozbiljnu stvar, interpretiraš sam svoju stvarnost i daješ je drugima na uvid. Za razliku od dosadašnjih evolucijskih prednosti, danas preživljavaju raznorazni tipovi ljudi, i razmnožavaju se i jači i slabiji. Umjetnost je jedan vrhunac poigravanja sa stvarnosti i medij za upijanje percepcije druge osobe, al da naglasimo, prvenstveno uživamo u umjetnosti, a uživamo zbog upijanja energije i mentalnog sklopa umjetnika, uživam u tome kako nas umjetnik nakratko ponese u svoj svit. Također, veze, iz prijašnjih dogovorenih brakova, danas, kao kompleksna bića, tražimo nekoga s kim se možemo 'poklopit', pa i doslovno haha. Fascinantno je koliko meni sad neurona igra i koliko sam ja sad osoba istovremeno dok ovo pišen, i koliko je ta naša mreža svijesti razvijena i izgrađena, a opet u stalnom treperenju, u stalnom pomaku. Vruće je, osjećam, u toj mreži svijesti i fascinantno je kako svi imamo svoju mrežu, a opet sm povezani pipcima i nitima od naših misli i emocija koje kao vitar plove k osobama prema kojima gajimo privrženost, bilo iz ljubavi ili neke druge emocije, tipa mržnje. Privrženost ne poznaje dobro i zlo, ona postoji di god postoji neki konkretan odnos. Tako npr zlostavljana žena koja često ima mučna sjećanja od svog bivšeg partnera, može gajit privrženost k njemu stalnim prisjećanjima patnje koju je s njim imala. A opet, iako smo bića s maštom i sviješću koja nam more dat krila da letimo kad pišemo, da prelazimo u tekuće il plinovito stanje kad slušamo muziku, da dajemo ljubav kad volimo, opet možemo zaglavit u kaljuži patnje. I mislim da je više ljudi na planetu nesritno nego sritno. To je tužno, uzimajuć u obzir koji su nam potencijali. I svima su isti, samo nemamo svi sriću rodit se negdi di moremo ostvarit te potencijale. Ali to je već druga tema.
Post je objavljen 22.10.2019. u 01:53 sati.