Pročita sa Bhagavad Gitu. I to dva puta. Za one koji ne znaju Bhagavad Gita je jedno od ključnih vedskih spisa. Dio je epa Mahabharate, ali Mahabharata je malo podugačka, tako da je neću još počinjat čitat. Možda jednon krenen, ostalo mi je pročitat nju, Bibliju, Toru i još nešto o Budizmu, neke stvari koje još ne znan. Inače od istočnjačkih religija san najviše mudrosti naša u Tao Te Chingu od Lao Ce-a, iako je to jedna od kraćih knjiga uopće. Lao Ce nije ima namjeru na osnovu te knjige pokretat religiju, ali gasnije generacije ljudi koji su ju pročitali su od nje napravili Taoizam kao religiju. Taoizam kao religija me pretjerano ne zanima, mada san čita nešto i od tih Taoističkih religijskih spisa, ali ne puno. Budizam znam solidno, ali ni blizu dovoljno koliko bi tija znat. Samo s Budizmon je teško, jer tu puno toga otpada na praksu, same knjige kao izvori znanja i osnove Budizma su ok, al moš ga doživit jedino kroz neku vrstu prakse, pa makar dnevnog meditiranja i slično.
Nego, Bhagavad Gita. Ima u toj knjizi dosta mudrosti, slikovita je i obilježava je taj tipični stav istka prema svitu. Stav koji se ne sastoji od zapovijedi koje tribaš slijedit, ko u zapadnjačkim religijama, nego više kao upute kako da živiš da bi dosega konačnu spoznaju, koja će te sjedinit sa Bogom, Tvorcem svega. U Bhagavad Giti se spominju drugi Bogovi, ali Kršna je Bog iz kojeg sve potiče, pa i ti drugi Bogovi. Knjiga je poprilično tolerantna po tom pitanju, pa na jednom mistu piše: "Čak i oni što bozima drugim služe, puni vjere, Meni samo žrtve daju - van propisa, ali daju. Ja sam gospod svake žrtve i primalac. Al' prirodu ne poznaju pravu Moju, te padaju na svijet snova." Dakle štovatelji drugih Bogova daju žrtvu Kršni, jer je on sve, i u svit snova padaju zbog svog neznanja, a ne zbog neke kazne. Izostatak prijetnji kaznom je, nakon čitanja monoteističkih religija, pravi odmor.
Naglasak u Bhagavad giti je znanje. Evo daću par citata ko opis šta je to znanje. "Ko pritekne Meni, Kralju, neka je i niska roda, žena, vajšja ili šudra, najvišoj će meti stići." "Ko u djelu nedjelanje, nedjelanju djelo vidi: prosvećen je međ' ljudima, jogin, i sva djela svrši. Ko poduhvat svaki čini ne stremeći, i bez žudnje, vatrom znanja djela spaliv: tog učenim mudri zovu. Neprivržen plodu djela, zadovoljan, nezavisan, i kada se lati djela, on ne djela nikad ništa. Obuzdana uma, duha, odrekav se sve svojine, van želja, i djelajući tijelom samo - grijeh ne čini. Srećan onim što da slučaj, van parova, isti vazda: u zlu, dobru; nezavidljiv: mada djela, vezan nije." Dakle, naglasak je na izlasku iz kruga dualnosti, u kojima smo stalno nošeni valovima ushićenja, pa patnje, pa opet tako, u nedogled. "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče"
U Bhagavad giti, se, kao i u Budizmu, viruje u reinkarnaciju. Ev jednog finog citata: "K'o što čovjek ruho staro odbaci, pa navlači drugo, novo, na sebe, tako duša tijela trošna napušta, pa uzima druga, koja nova su." Također, kao u Budizmu cilj je oslobodit se od neprestanog kruga rađanja i umiranja, samo što za razliku od Budizma u kojem se ne spominje Bog, u Bhagavad Giti je cilj upravo u sjedinjenju s Bogom, što se postiže prestankom robovanju tlejesnih želja, strasti. U tom kontekstu "Ljudi koji ne vjeruju tom učenju istinitom, ne stekav Me, vraćaju se na put smrti i seoba" Ne stekav me, misli na to da ljudi u sebi nisu ostvarili svoju Božansku prirodu. Još jedan citat: "Taj što ravnotežu uma steče, čvrst i usredsređen: kakvo obilježje ima? Kako zbori, sjedi, hoda? Gospod reče: Kad sve želje srca pusti, kad duh sam je sebi dosta, o takvome reći možeš: postojanost uma steče. Nepotišten usred patnji, i bez želja sred užitka; iznad strasti, straha, gnjeva: to je mudrac čvrsta uma."
No, kao i kod Budizma, ima jedna nezdrava crta u ovom cilom učenju. Iako je mudrost ove knjige neosporna, ona opet u nekim slučajevima ide u ekstrem, u negaciju svega 'materijalnog, čulnog' i slično. Tipa izjava Kršne (Boga): "Ja sam isti spram svih bića: nit' kog' mrzim, niti volim" Naglasak je stavljen na postizanje ravnoodušnosti, što po meni nikako ne može bit neka vrhovna vrlina. To je više neko utrnuće. A opet, kontradiktorno, na par mista se spominje kako treba imat prezir prema svitu čula i gledat ga sa odvratnošću, što je isti afekat ko i žudnja, samo što je suprotnog polariteta, negativan je, al je opet afekat. Evo ovde: "Čini mi se, prije bi vihor no um ljudski obuzdao! Gospod reče: nema zbora, nestalan je, neukrotiv. Al' se može obuzdati - vježbom stalnom, odvratnošću prema čulnom." Pa ipak, nije baš sve tako napisano, i tu je knjiga malo kontradiktorna, jer govori i ovakve stvari: "Mišlju sa Mnom, svim životom, prosvjećujuć' jedni druge, i o Meni zboreć' stalno: oni sreću, radost nađu." "U dobru se ne radosti, u nevolji ne žalosti, čvrsta uma, van zablude, Brahmu zna: u Brahmi stoji. Neprivržen spoljnom svijetu, on u sebi sreću nađe; spregavši se s jogom Brahme, neprolaznu sreću stiče." Tako da, opet se vraćan na tu zdravu mudrost koja je prisutna u oovoj knjizi.
A sad malo o moralu. "Ardžuna reče: Šta čovjeka primorava da zlo čini protiv volje? Koja sila njega goni? To mi, Kršno, sada reci! Gospod reče: To je žudnja, to je srdžba: nit Strasti je uzrok njima; nezasito zlo najveće: to je ovdje neprijatelj." Izvor zla se pronalazi u žudnji, strasti. Ova misao je poprilično strana i egztična za naš zapadjački um. Čak i meni je tako. Moguće da je žudnja izvor zla, ali u tom slučaju je ljubav izvor dobra. A u prošlom pasusu san citira dija di Kršna govori kako nikog nit voli, nit mrzi. Po ovome sudeći, zlo se može rješit sam iskorjenjivanjem žudnje i strasti. No, ima tu još par zanimljivijih stvari kad je u pitanju dobro i zlo. "Makar bio među svima grešnicima ti najveći: svih ćeš zala more samo brodom znanja prebroditi." Ovo mi je revlucionarna misao. Znači jasnu stvar, iz zla je izbavljenje jedino znanje. I uistinu jeste tako. Ne traži se beskrajno kajanje kao u katoličanstvu, ne prijeti se kaznom il mami nagradom, nego jasno kaže, jedino znanje te može izvest iz zla. I ja se s tim potpuno slažem, jedino kad spoznaš da je ono što radiš zlo, tada ga moš pristat radit. A inače suzbijanja zbog socijalnih normi, potiskivanja zla koje činiš, ili ispovijedanja, kajanja, pa onda opet vraćanja tom zlu, nisu efikasne metode.
Za znanje, kaže se i ovo: "Širom svijeta nema znanju ravna sredstva očišćenja; k'o savlada jogu, znanje vremenom u sebi nađe. Znanje stiče ko vjeruje, ko mu stremi, i ko čula suzda svoja. A sa znanjem miru krajnjem brzo stiže" Još jedna velika istina: "Ona sreća kojoj čovjek poslije vježbe duge stiže, kao kraju patnji sviju; Što najprije na otrov liči, al' na kraju nektar biva, kći vedrine uma, duha: ta sreća Vrline jeste" Po sebi znam da ono što te vodi u napredak isprva more izgledat kao katastrofa, kao otrov, al kasnije se pokaže da je to zapravo nektar. Također, kao nemoral, se smatra i ovakvo ponašanje: "To sam danas zaradio, tu ću želju ostvariti; ovo blago sad je moje, a ono će sutra biti." "Tom takmacu dođoh aka, i druge ću ja pobiti, ja sam gazda, ja uživam, moćan, srećan i uspješan." " Bogat sam, visoka roda: niko meni ravan nije! Žrtve, dare dijelim, živim..." Tako zbore, zabludjeli."
Još bi moga podijelit nekoliko citata i prirodi Boga u Bhagavad Giti i o načinu života mudraca. "Sva će bića krajem vijeka u prirodu ući Moju; na početku novog Vijeka sva ću snova proizvesti" Ovo je jako bitan citat, za zapadnjački um koji je ogreza u stav nagrade i kazne i linearnog poimanja vrimena. Kad dođe kraj naše ere, svi se Njemu vraćamo, ponovo se napojimo i bivamo ponovo stvoreni. Ja ovdje sad pišen šta ja mislin, u idućoj rečenici. Ja mislin da je to stvaranje cikličnko i spiralno, svaki put kad se toliko izmišamo da svi iskusimo jedni druge u ovom našem svemiru, vraćamo se izvoru, i onda nas on takve, pomišane, ponovo rađa i nastavljamo dalje ciklus života, ali drugačiji nego što je bija prije. Al to je samo moje umovanje, ne mora imat neke logike. "Tu Ardžuna vidje sada Kozmos cijeli mnogostruki u jednome združen tjelu, tjelu Boga nad bozima." Panteistička primjesa u ovom citatu, mada se more pomirit i monoteizam i panteizam, po citatima ih Bhagavad Gite. Jer Bog je i stvaralac, ali dio njega je i stvoreno.
Ponovo o nedualnosti: "Isto cijeni radost-patnju, dobit štetu, uspjeh-poraz; takav za boj sablju paši: onda u grijeh pasti nećeš!" "Bez radnje ni tijelo svoje ne bi mog'o održati! Osim djela kao žrtve, ovaj život rob je djela; zato djelaj žrtve radi, neprivržen plodu djela!" "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče" "Kad zna šta je dužno djelo, a šta ne; čega treba strahovati, čega ne; šta vezuje, a šta duh oslobađa: takav um Vrline jeste, Ardžuno. Kad razumije sve pogrešno - šta da čini, il' ne čini, šta je pravo, a šta krivo: takav um je niti Strasti. A kad, obavijen mrakom, shvata krivo kao pravo, i sve stvari naopačke: takav um je niti Tame." Što se tiče 'djelovanja bez očekivanja ploda il nečeg za uzvrat', s tim se mogu složit da je mudro. Samo što, na žalost u knjizi ima temelja i za ekstremije varijante. Al mislin da će istinski mudar čovik u ovom pitanju znat 'razdvojit žito od kukolja'.
Ovde ću se zaustavit, za sad, a o Hinduizmu možda buden pisa ponovo kad pročitan Mahabharatu. Do tad, živili mi.
Post je objavljen 19.10.2019. u 14:21 sati.