Marketing
101.PAŽANIN - 33.ŽIVKO ANTE KUSTIĆ (Split, 12. prosinca 1930. – Zagreb, 19.07.2014.)
Premda rođen u Splitu, Živko Kustić je grad Pag doživljavao kao svoj «rodni» grad. Vanbračno je dijete Josipe Kustić i oca Vinka Ružića. Djetinjstvo ga veže za grad Pag. Potječe iz prosječne paške zemljoradničke obitelji obzirom da je njegovo djetinjstvo vezano uz majčinu obitelj.
Živkov djed po majci Josip (Bepo) Kustić bio je po zanimanju poštar (listonoša) te ja kao takav službovao u nekoliko gradova uz jadransku obalu. Sa njime je bila i njegova supruga Živkova nona Ana, rođ. Vidolin. Sljedom toga, u Metkoviću se rodila Živkova majka Josipa (Bepina). Živkov djed se razbolio i u 52. godini života umro u Splitu, gdje je i pokopan.
Živkova baka Ana, djed Josip sa kćerkama Tinom i Josipom.
Nakon smrti djeda Živkova nona ostala je sama, s dvije kćerke: starijom (Živkovom tetom ) Tinom i mlađom (Živkovom mamom) Josipom. Teta Tina se udala za mladog liječnika iz Paga, Šimom Fabijanićem, koji je studirao u Milanu. Josipa (Živkova mama) nastavila je živjeti sa svojom majkom.
Živkova nona i majka su se vratile u svoj Pag. Mlada Josipa uspjela se zaposliti u pošti, vjerovatno očevim zaslugama. U tome joj je pomoglo i njeno poznavanje talijanskog jezika, a kako je Pag bio poštanska veza sa Zadrom, koji je tada pripadao Italiji, mogla je poslužiti i kao prevoditeljica.
S vremenom je, Josipa našla novi posao u računovodstvu Paške solane, gdje je najprije radila kao administratorica a kasnije i kao šefica računovodstva.
Tu se upoznala sa Vinkom Ružićem tadašnjim blagajnikom, a kasnije i direktorom Solane. Iz nesvakidašnje ljubavi začet je Živko Kustić.
Živkov otac koji je živio u bračnoj zajednici u kojoj je imao dvoje djece, sina i kćer, nije htio javno priznati Živka za sina. Živjeti i odrastati u Pagu kao izvanbračno dijete (mulac-paški izričaj za vanbračno dijete), vrlo je bolno i teško za svako dijete.
To je teret kojeg je Živko nosio cijelog života a neposredno pred svoju smrt, tajnu svojeg života ispričao je novinaru Darku Hudelistu uz zamolbu: da ima obzira prema njemu i kada njega više ne bude, da ne napiše ništa zbog čega bi se morao postidjeti tko iz njegove brojne obitelji.
Interesantno je svjedočnje don. Živka kako se rodio u Splitu. Više iz drskosti nego iz osvetoljubivosti prema Vinku Ružiću, Živkova majka odlučila je roditi u Splitu, od kuda je i Vinko, pa kada su svi Ružići Splićani, neka to bude i mali Živko.
Živko je cijelo svoje djetinjstvo sve do 15. godine prove u Pagu. Živkovo djetinjstvo i dječaštvo u Pagu (u razdoblju od 1930. – 1945.) obilježilo je nekoliko bitnih čimbenika koji su odredili njegov daljnji život.
Na Živkov odgoj tada je veliku ulogu odigrala njegova nana (majčina mama) Ana, koja ga je svaki dan vodila u crkvu. Postaje ministrant, a onda dok je išao u Opću nižu srednju školu, za vrijeme NDH, posato vođa Malih križara u Pagu, koje je predvodio don. Joso Felicinović, za kojeg će kasnije Živko govoriti da je bio njegov duhovni otac.
Živko je već 1942. kao vođa paških Malih križara, pokrenuo listić "Križarski đak", kojeg je uređivao i izdavao u vlastitoj kućnoj produkciji. U tome mu je pomagala majka koja mu je omogućila da se u šapirografskoj tehnici, umnoži stranica po stranica.
Nakon drugog Svjetskog rata Živko se upućuje u Zagreb na studije. Studira matematiku i fiziku te teologiju koju je diplomirao 1975. godine.
Dok je 1950-ih Živko Kustić studirao na KBF-u u Zagrebu (prvi semestar bogoslovije odslušao je u Splitu), osobito u četvrtoj studijskoj godini (1952. – 1953.), mučilo ga pitanje da li će on moći izdržati celibat. Tada je bio siguran da on bez žene neće moći živjeti.
U prvoj polovici 1953. godine odlazi na služenje vojnog roka. Tada dolazi do definitivnog zaključka da će svećeničkom pozivu morati kazati "zbogom". Poslan je u Kruševac, u Srbiji, a zatim u Niš. U Nišu je bio u Drugoj proleterskoj brigadi.
Ovdje se KOS pobrinuo da Živka deinitivno makne od crkve. Za realizaciju te ideje izabrana je članica SKJ Marica Radenković, koja je već početkom 1955. postala njegova supruga. Civilno vjenjčanje obavljeno je u Nišu 30. siječnja 1955. godine.
Po završetku služenja vojnog roka vratio se u Zagreb, i ispisao se sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Prebacio se na čistu filozofiju i ostao na njoj jedan semestar, te nakon toga i na PMF (Matematičko-fizički odsjek, smjer matematika i fizika).
Crkveno vjenjčanje Živka Kustića i Marice Radenković obavljeno je u Zagrebu, 28. travnja 1955. Iako je Marica po vjeri bila pravoslavna, njih dvoje su se vjenčali kao katolici i upisani u "katolički registar".
Kustićev duhovnik s bogoslovije pater Josip Egon Scheibel, nakon što je Kustić završio šesti semestar studija matematike i fizike, pokušava zaokrenuti Kustićev život, nagovorivši ga da se treba vratiti crkvi. Bilo je jasno da se Kustić ne može vratiti u okvir Katločke crkve, jer je već tada očekivao svoje treće dijete, jedina kombinacija je bila da se okrene grkokatoličkoj vjeri, gdje svećenici mogu biti vjenčani i imati djecu.
Grkokatolička crkva, je istočnokršćanska crkva grčkog obreda, koja priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojeg crkvenog poglavara.
Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku.
U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor. Sveta Stolica promakla ga je u protoprezbitera stavrofora.
Od 1963. do 1972. Kustić se predaje novinarstvu i kao takav je pokretač, novinar, reporter i kolumnist "Glasa Koncila". Svojim tekstovima postao je ikona (dvo)tjednika i njegov sinonim, posebice kroz kolumne "Komentar" i "Pisma seoskog župnika", kojima je pratio gotova sva crkvena i društvena zbivanja reagirajući na njih s vjerničkog, katoličkog motrišta. Tu je još trideset godina nepotpisanih redakcijskih kometara u kojima je promišljao aktualna pitanja iz života Katoličke crkve u doba komunizma, osvrčući se na razne probleme koje su pritiskale slobodu vjeroispovijesti, položaj vjernika, svećenika i laika, u okvirima socijalizma i javno proklamiranog ateističkog svjetonazora u hrvatskom i jugoslavenskom društvu. Ti su kometari, kako se ocjenjuje, sedamdesetih i osamdesetih godina bili otvoreni izazov tadašnjem političkom establishmentu.
Najveću pozornost je doživio kada je u siječnju 1970. u dva broja Glasa Koncila objavio intervju (razgovor) sa Mešom Selimovićem, u to vrijeme jednim od najuglednijih intelektualaca komunističkog režima. Iako se književnik deklarirao kao ateista, bio je to jedinstven primjer ideologijom neopterećene i konstruktivne razmjene ideja između dva intelektualca koji su kroz vlastite pozicije pokušali pronaći zajednički stav u ljudskoj drami za opće dobro.
Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983. a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Za svoje pisanje više je puta suđen i osuđivan.
Kao glavni urednik Glasa koncila ima velike zasluge za održavanje i organizaciju Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984., koji je održan u Mariji Bistrici. Glas koncila je organizirao i press centre u Zagrebu i Mariji Bistrici. Nakon održanog Kongresa, 1985. Glas koncila postaje tjednik.
Don Živko Kustić bio je pokretač i drugih inicijativa, svoj veliki obol dao je u osnivanju Kršćanske sadašnjosti, hrvatske katoličke crkvene izdavačke kuće, zatim vjeronaučne olimpijade, "Malog koncila".
Sa ushitom je dočekao svoju Hrvatsku domovinu. U takvim okolnostima čekali su ga novi izazovi na koje je savijesno odgovorio.
Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva, voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine. Vezano uz to svoje djelovanje od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista "Živa zajednica" za iseljene hrvatske vjernike u Njemačkoj.
Crkvu u Hrvata čekale su tada mnogi i odgovorni izazovi, jedan od njih je i osnivanje Informativne katoličke agencije (IKA), na čijem čelu je postavljen don Živko Kustić. Od studenog 1993. do listopada 1998. Kustić je pokretač i glavni urednik IKA-e.
Pored tih dužnosti Kustić je kolumnist "Globusa" i "Jutarnjeg lista". Iz njegovih kolumni u Globusu nastla je knjiga "Hrvatska, mit ili misterij".
Kustić je član Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskog katoličkog radija.
Bio je član Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije.
U svom bogatom stvaralaštvu treba naglasiti da je obajvio brojne katehetske priručnike. Velike religije svijeta, Domagoj – misni ključ vjerovanja, Mali ključ biblije (1974), Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata (1976), Tomica i njegova pisma, Mač duha, Svadbeno ruho, Hoćeš li se krstiti?, Bog za odrasle (1985), Abeceda biblijske vjere i druge.
Autor je djela "Hrvatska, mit ili misterij" (1995), zatim svoj prvi i jedini roman "Zaljubljeni", Denis dječak u prozoru.
Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, ocu Anti Antići i ocu Maksimilijanu Kolbeu – "Dobrovoljac bunkera gladi".
ŽIVKO KUSTIĆ I PAG
Pag je bio dio njegovog životnog habitusa. Uvijek i sa radošću je govorio o svom gradu. Iako Pag nije bio njegov rodni grad, on ga je tako doživljavao. Sve što ga je vezalo u životu, vezalo ga je za njegov Pag.
U "Našoj Vili" od 30. lipnja 1990. je napisao: Ako je Bartul Kašić glavni i najpoznatiji Pažanin, onda bi se po njemu trebao u svako doba prepoznavati Pag i Pažani. Trebali bismo biti slobodna duha, ni pred kojom vlašću u strahu a ni s kojom u nepotrebnom sukobu. Valjalo bi da smo nepokvarljivi kao što smo burom i morem osoljeni. I još da smo vješti i snalažljivi kao marne ruke naših čipkarica. Bartol Kašić je bo baš takav.
Naglašavao je da je jedan od strijih Pažana a najmlađi svećenik Pažanin. Vapio je za time da bi volio dočekati jednu mladu misu u Pagu, da bi tada mogao mirnije na onaj svijet.
Nakon punih 60 godina doživio je i tu mladu misu 9. srpnja 2000., mladomisnik je bio don. Dario Tičić. Tom prigodom je za Novi List izjavio: Potresen sam ovih dana – godinama sam čeznuo da prekinuti niz svećeničkih zvanja u Pagu nastavi. Moja mlada misa nije bila ovdje, ja sam u drugoj biskupiji, ali kao svećenik Pažanin stalno sam molio Boga da mi ne da umrijeti dok ne vidim pravog Pažanina svećenika. Nastojali smo uz ovo slavlje u Akademiji zbiti sržno značenje paške povijesti, jer i kulture od Bartula Kašića u znaku Majke Božje od Staroga Grada, čudotvornog paškog križa, svih naraštaja paških svećenika, a posebno smo istaknuli da je jedan od posljednjih paških svećenika također bio prezimena Tičić. Sve skupa je ovdje spoj tradicije i suvremenosti – usuđujem se reći da ni jedna mlada misa u Hrvatskoj nije mogla ovako duboko biti doživljena i na ovakav svečan način proslavljena kao što je mlada misa Daria Tičića.
Živko Kustić svoje je zadnje dane života živio u Domu za starije osobe u Klaićevoj ulici u Zagrebu. S njime je tu bila i njegova suputnica Marica, do kolovoza 2010., kada je napustila ovaj svijet. Živko je bio otac petero djece, četrnaest unuka i pet puta pradjed.
Posljednji ispaćaj don Živka Kustića bio je na zagrebačkom Krematoriju u utorak 22. srpnja 2014., a misa zadušnica služila se isti dan u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem Gradu.
(fotografije na postu 2,4,5,6 izvor internet)
Post je objavljen 13.10.2019. u 17:13 sati.