Sasvim slučajno je ovo broj 401.
Od preosjetljivog djeteta koje je željelo spoznati Ljubav do preosjetljive odrasle osobe koja shvaća da ništa ne zna o Ljubavi.
I da je to sasvim u redu. Jedan je to od misterija Svemira za kojeg je bolje da tako ostane. Neke tajne nisu za otkrivanje.
Tu su da nadahnjuju, izazivaju čuđenje, gotovo strahopoštovanje. I nadam se da će tako i ostati.
Dakle, dugo sam tu. Računam, nekih 13 godina. Statistika bi mi rekla točan datum i vrijeme. Bilo je proljeće.
A ja sam bila učenica te iste škole u kojoj sam danas profesorica. Nekad vidim sebe u svojim učenicima.
Vidim to kao zatvaranje kruga. Iako znam da moj put u jednom trenutku skreće s elegantnog luka.
Čini nepravilnu krivulju u područje kaosa. U kaosu sam zapravo naučila najviše.
Sva znanja koja sam stekla do tad, srušena u trenutku. Iz tog vremena imam tek odsjaje.
Čudno, ali zbilja se ne sjećam. Sjećam se samo kako sam lutala i bila iscrpljena.
Duboko nesretna. Tražila sam prave stvari na krivim mjestima.
I krive stvari na pravim mjestima.
I krive stvari na krivim mjestima. Učila sam. Učila sam brzo. I naučila sam...
Osoba koja sad piše ima veoma malo dodirnih crta s djetetom koje je počelo pisati.
Osim ljubavi prema riječima. Urođenoj znatiželji. Neke stvari jednostavno nadrastemo.
Neke ljude jednostavno nadrastemo. Kad napravimo taj korak dalje, a oni ostanu...
Kad se osvrnem, shvaćam da je taj korak dalje bio nužan. Ne žalim.
Žalim samo što tom preosjetljivom djetetu nitko nije rekao da ne žuri.
Da ima strpljenja. Da ionako nikad neće spoznati... Neka samo uživa u putu.
Neka voli, koliko može. Neka ne izgubi pojam o dobrom i lijepom...
Neka nikad ne napusti nadu... Nikako.
I neka se nikad... Apsoulutno nikad... Ne prestane čuditi svijetu.
Post je objavljen 27.09.2019. u 19:09 sati.