Jedan od minusa profesorskog posla jest gubitak anonimnosti. Nikad ne znas kad ces naici na nekog ucenika, sadasnjeg ili bivseg, nekog od roditelja ili kolega.
Nije da imam neke ekscese u javnosti, cesto su cak ti susreti pozitivni, no ipak volim svoju privatnost. Koje jako cesto nemam.
Volim biti anonimus. Valjda dio moje povucene prirode. Iako me se jako lako uoci. Visoka sam, naglasenih oblina, kratko osisana. Oblacim sako na Conversice. Zracim pomalo cudno. Sve u svemu, tesko me promasiti.
Danas su bila dva takva susreta. Jedna bivsa ucenica me srela na putu s kave. Izgleda tako odraslo, vec dvije godine pohadja fakultet. Malo smo pricale. Zapalile cigaretu. Kaze mi da joj je sad neobicno pusiti sa mnom. Razumijem je.
Nakon skole sam otisla u ljekarnu podici terapiju. Sad, podizem set od 5 kutija, od koje su tri antipsihotici, jedna anksiolitik, a jedna lijek koji se koristi za Parkinsa.
Naletim tamo na majku jedne od svojih ucenica. Radi bas u toj ljekarni.
Sad, nije mi neugodno pricati o svojoj bolesti, ali poslovno skrivam cinjenicu da sam bolesna. Zapravo, skrivam dijagnozu kao zmija noge. Majka ucenice se prema meni odnosi profesionalno i toplo. Ipak mi nije ugodno.
Voljela bih da sam u takvim situacijama zbilja anonimus. Ali znam da to nikako vise ne mogu biti.
Post je objavljen 25.09.2019. u 13:41 sati.