Neznam te. Neznano mi je koliko stojim tu u sjeni naše palme.
Bijaše to, bijaše davno: Izuvala si cipelu da istreseš kamenčić, a ja naišao.
Susret nepoznatih. Bijela noga u kratkoj čarapici. „Da Vam pomognem?“ dobacim podsmješljivo.
Sa jednom nogom u zraku zaljuljala se nestabilno, te joj pružim ruku i kažem „Zdravo“, kao poželjno komuniciranje. „U redu je, hvala Vam, ne trebam pomoć“.
Cipela je obuvena i kreće niz ulicu. Trenutak sam stajao zbunjen uz mladu palmu, koja je sad imala na tlu bez protesta, jedan sitni kamenčić više.
Požurio sam za njom, ali nisam znao ništa o njoj, a prije nego što ju stignem, ona skrene iza ugla.
I davnina se zamuti, raspline, a palma je rasla.
Rasla u visinu električnog stupa. Dorasla, pa prerasla.
Sunce, kiša, vjetrovi i vihori su lelujali, suše i smrzavice se izmjenjivali, i to njeno lišće milovali i zlorabili.
Vrijeme teče, palma stari i nema je više.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 24.09.2019. u 16:02 sati.