Ja nisam uzor. Ne bih to trebala biti, u normalnim okolnostima.
Previše stvari sam učinila krivo.
Malim odmakom od života kojeg sam živjela do desetak godina jedini dobar savjet koji mogu dati toj djeci je da ne budu kao ja.
Ni u kojem slučaju.
Do prije desetak godina bila sam druga osoba.
I imala sam sve. Zaručnika, fakultet koji je išao jako dobro, uređivali smo stan...
Naizgled savršeno. Nije bilo.
Činila sam jako glupe stvari zbog ljubavi.
Postala sam žrtvom same sebe. Jer sam sve morala odraditi na razini na kojoj nisam mogla.
Zanemarivala sam zbog toga ljude koje volim.
Zanemarivala sam sebe.
Svijet se urušavao oko mene, a ja sam bila tamo zamrznuta, prestrašena...
Mislila sam da gubim sve što mi je važno u životu. I gubila sam.
Izgubila sam sve. Izgubila sam sebe.
Našla sam se na dnu... U bolnici na nekoliko mjeseci.
Pušila sam previše. Do ničega mi više nije bilo stalo.
I nisam se borila. Predala sam se.
Bez borbe. Utonula.
Ne znam kako sam preživjela tu godinu.
Valjda samo zahvaljujući dragim ljudima koji me nisu ostavili kad sam ja ostavila njih.
Bila sam sebična. I bila sam slaba.
Ali tvrdoglava.
Milijun puta sam čula neki dobar savjet i njemu se odupirala.
Tek kad sam pala, shvatila sam da taj put vodi u samouništenje...
Tek tad sam se počela boriti... Prekasno.
Desetak godina kasnije, učim ljude da budu jaki, a sama to nisam bila.
Učim ljude da slušaju sebe i okolinu, a da sama to nisam.
Učim ljude da vole, a sama to nisam.
Kad mi netko kaže da sam uzor, cinično se osmjehnem.
Čisto zato jer znam cijelu priču oko toga kako sam ja postala ja.
Put je bio popločen boli i greškama.
Došla sam do ove točke, da.
Ali nikako ne bez posljedica.
Nemojte ni slučajno odabrati taj put...
Post je objavljen 24.09.2019. u 14:11 sati.