(Nešto čime se bavim u slobodno vrijeme, a da nema veze s ovim blogom... Pišem i o sustavu obrazovanja.)
INKLUZIVNA PEDAGOGIJA
Važnost inkluzivne pedagogije nikad nije bila više izražena nego u modernom svijetu i društva. Ideje koje su se kroz povijest razvijale u društvu obuhvatile su i instituciju škole kao odgojne i obrazovne ustanove, samo u novom svjetlu. Sve više se uvažava ideja individualnosti svakog djeteta te potrebe da se svakom djetetu omogući pristup svim aspektima modernog školovanja, školovanja koje je okrenuto učeniku i njegovim potrebama.
Moderna škola nije samo prostor u kojem će učenik steći znanja i vještine, nego i stavove, vrijednosti i odnos prema radu, školi, profesorima i školskom osoblju te drugim učenicima. Upravo u svim tim aspektima modernog školovanja u izražaj dolazi inkluzivna pedagogija. Učenje da je u središtu odgojno-obrazovnog procesa učenik, s cijelim svojim intelektualnim, emocionalnim i kreativnim kapacitetima. Različitosti između učenika, na bilo kojem planu bile, umjesto prepreka se smatraju izazovom i načinom da se odgojno-obrazovni proces ne samo tog učenika, nego čitavog razreda i škole, obogati i postane jedno vrijedno iskustvo za sve koji u njemu sudjeluju. Najčešća potreba za primjenom inkluzivne pedagogije javlja se najčešće kod dvije grupe učenika. Prva grupa su učenici s posebnim potrebama, bilo nadareni ili s poteškoćama u učenju. Druga grupa su učenici s različitim društvenim podlogama, bilo socijalnim, društvenim, vjerskim i drugim. Posebno ću se osvrnuti na obje grupe učenika i objasniti zašto smatram da je kod njih najvažnija primjena inkluzivne pedagogije i kako inkluzivna pedagogija može obogatiti njihovo iskustvo, iskustvo ostalih učenika, nastavnika i škole.
Učenici s posebnim potrebama, bilo nadareni ili s poteškoćama, često imaju osjećaj izolacije od ostatka razreda. Spomenula sam ih u istoj skupini zato jer objema skupinama podjednako treba pristup koji će ih umjesto izdvajanja više uključiti u školu i širu zajednicu. Prepoznavanje individualnosti svakog učenika i njihovih potreba te postupanje u skladu s njima veoma je važno. Pritom izdvajanje učenika može izuzetno štetno djelovati na njihov daljnji razvoj, pogotovo u toliko osjetljivoj dobi u kojoj su učenici. Umjesto da ih se izdvaja, njihove prednosti i vrline se mogu prepoznati i uklopiti u cjelokupan odgojno-obrazovni proces, dok se na područijima u kojima su slabiji također može raditi uklapanjem u školu i širu zajednicu, zajedničkim radom, otkrivanjem pristupa koji učeniku i široj zajednici najviše odgovara. Često je to rad u obliku radionica, rad u grupama, rad kroz igru, kroz školske i razredne projekte i drugo. Pritom bi se u takve oblike rada trebalo uključiti ne samo učenika, nego i njegovu cjelokupnu sredinu (ostale učenike, profesore i ostale službe škole, obitelj učenika).
Prema teoriji višestrukih inteligencija, svaki profesor bi trebao prepoznati vrline pojedinih učenika i razreda kao grupe i u skladu s njima razvijati daljnji odgojno-obrazovni proces. Svaki učenik ima u sebi potencijal da svojim radom i trudom, te vrlinama obogati i upotpuni nastavu.
Druga grupa koju sam izdvojila su učenici s različitim društvenim podlogama, bilo socijalnim, društvenim, vjerskim ili drugim. Učenici iz ove skupine se često osjećaju nedovoljno uklopljeni u nastavu i društvo, te se često osjećaju izdvojenima, a upravo bi svojim jedinstvenim identitetom i drukčijom perspektivom mogli uveliko obogatiti iskustva drugih učenika, nastavnika i škole. Upravo u procesu globalizacije dolazi sve više do kontakata između pojedinaca s različitim podlogama i životnim pričama. Ponovo inkluzivna pedagogija dolazi kao odgovor kako najprikladnije postupati. Rad na razvoju osjećaja zajedništva u različitosti, te uklapanjem ideje da je svaki učenik individua sa svojom jedinstvenom i neponovljivom pričom koja može pridonijeti društvu ne dokidajući svoj identitet.
Zaključila bih ovaj osvrt s prepoznavanjem važnosti inkluzivne pedagogije kao odgovora na izazove modernog društva, kao pristupa koji učenike vidi kao individue, te u različitostima koje posjeduju upravo vidi bogatstvo našeg društva, a nikako ne prepreku. Primjena inkluzivne pedagogije često zahtijeva više truda i angažmana od strane svih sudionika, no u konačnici dovodi do potpunijeg iskustva školovanja i razvoja učenika koji su svjesni svojih posebnosti, ali i pripadnosti u čitavom kontekstu društva.
Literatura:
Priručnik „Inkluzivni odgoj i obrazovanje u školi“ autora doc. dr. sc. Goran Livazović Dalida Alispahić Enisa Terović, Jordan studio, Sarajevo
„Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja“ autorice Dejane Bouillet, Školska knjiga, Zagreb
Post je objavljen 23.09.2019. u 20:42 sati.