U nebu, pokrivaču be svijesti
Onom koji zna i zove, širine su neizbježne
A kuća pored hridi, ispred puca pogled na ocean
Neuglazbljena privlači nam noge.
Ti i ja za stolom, dovoljno usamljeni da sve druge prođu pored nas
Sa velikom vazom poljskog cvijeća na stolu, i ponekom Voćkom
Grijemo već topla srca vrelom gustom juhom i šparogama
Okruženi smo obiljem knjiga koje smo nekad čitali dok su
Sunce i more šutjeli, a hladovina davala nadu.
Danas sam opet bosa, po toj suhoj travi prema moru
Otišla tražiti isplivale školjke, a noge teške ko u lančića
...zrak je pun soli, možda ću skočiti malo haljinu u moru
A možda samo sjesti na obližnji brežuljak i zuriti
Sami smo, mir oko nas, nema cike djece. Čekamo neki poseban
Ručak.
Sve je puno kasnije u takvom ambijentu. Crpimo posljednje topline prije ulaska u jesen
Berem žutu travu koju ću među listovima knjiga rasporediti do druge sezone
I spremam
Toplinu ljeta do drugog ljeta. Sve je puno naših neizrečenih riječi.
Ti svoje čuvaš, kao što ih čuvaju posci. Danima šutnja. Danima samo tvoje ruke i oči budu mi saveznici.
Na pomolu je novi dan
Noćas su snovi bili čvrsti
Post je objavljen 23.09.2019. u 10:38 sati.