Palim cigaretu.
Neki ljudi meditiraju.
Neki ljudi mole.
Ja palim cigaretu. Gotovo svaki put kad sam dovedena do prezasićenja.
Da objasnim, ja sam ultraintrovert.
Svaka interakcija s ljudima me umara, koliko god banalna bila.
Palim cigaretu i procesiram informacije.
Dobra sam u procesiranju informacija potpomognuta nikotinom.
Sad, prezasićenje može biti različitog tipa.
Nekad me i pozitivni osjećaji bole. Neobično, ali je tako.
Čisto zato što pola mojih sustava ne radi kako bi trebalo.
Preosjetljiva sam. Nestabilna.
Zato palim cigaretu. Sasvim mirno, uvlačim dim.
Postajem na trenutak neranjiva.
Slagalica se slaže. Svijet ima smisla.
Svemirom još vladaju zakoni fizike.
Zvijezde još uvijek sjaje. Baš kao i žar koji držim u ruci.
Bilo je milijun trenutaka u kojima sam mislila prestati.
Bojim se. Bojim se da neću moći funkcionirati.
Utonuti u besmisao. Postati ranjivija.
Dajem žrtvu na oltar samodestrukcije.
Svjesna sam toga u potpunosti.
Znam dobar dio kemijskih spojeva u njoj.
Znam koliko ih je kancerogeno.
Ipak, na tren, samo na tren, kad zapalim...
Čini mi se kao da opet živim.
Post je objavljen 21.09.2019. u 18:57 sati.