Ove retke pišem napola s njegove strane kreveta.
Uvijek kad ga nema naginjem na njegovu polovicu. Nekako mi utješno miriše. Na njega.
Za tjedan dana bit će 5 mjeseci otkad smo jedno drugom rekli "Da".
Zapravo, nismo rekli da. Razmijenili smo zavjete. I tako sam postala i službeno njegova.
Naša priča nije neka prevelika bajka, ali je naša. Samim time i prekrasna.
Čovjek bi očekivao od mene neku veliku romantiku, ali naši trenutci su posebni po tome što su drukčiji.
Nema nekih velikih izjava ljubavi, tek kratko "Volim te" pred san. I poljubac.
Nekad mi je to dovoljno da preživim neke od svojih najtežih noći.
Nekad ga gledam dok spava. Onako, sav topao, neobrijan, raščupanih obrva.
Djeluje mi tako mirno. To mi daje snage da nastavim dalje. Da živim.
Nekad kad me uhvati faza se pitam žali li što me vjenčao.
Nisam lagana osoba za suživot. Promjene raspoloženja znaju biti prilično burne.
Kad mi se svjetlo u očima ugasi, kad više ne osjećam, kad me nema.
On ni ne zna da sam njemu dala isključivu moć da me vrati nazad u život.
Ne zna ni koliko me lako može povrijediti. Zaboravi...
Nekad čak postane okidač koji moj mrak samo čeka...
Znao je od početka, neke stvari mu nikad nisam skrivala.
Sad mi je nekad teško izreći. Zato pišem. Pretačem misli u riječi...
Znam da će ih prije ili kasnije pročitati.
Post je objavljen 20.09.2019. u 19:02 sati.