Marketing
Niti je nemir, niti je strast
Visoki bijeli oblaci dugo i uporno tutnje svodom odnoseći dane i mjesece ljeta u zaborav. Umorno tijelo polako posustaje i predaje se neumitnoj sjeni vremena što se nad nas pruža sve tamnija i izvjesnija, potpomognuta sve učestalijim i određenijim vijestima o uništavanju prirode koja je u našim povijestima toliko radosti dala, ili pak propadanju vrijednosti u društvu za koje smo nekoć držali kako su neupitne, uobičajene i neprolazne. Ma koliko zatiskivao uši i oči da ne vidi i ne čuje zla, čovjek bi u nekom stanju tuge i bespomoćnosti kroz zube procijedio sasvim izglednu prognozu o sve jačoj i trajnijoj starosti, nemoći, bolesti i smrti što slijede, no misli, uspomene i ljudi koji nas okružuju uporno i ponekad gotovo pa naporno, ne daju nam posustati. Budimo se u sve kasnija i mračnija jutra puni nade i spokoja da su naši poslovi već uglavnom posvršavani i da smo koliko-toliko pogurali i posijali što smo u život pustiti i prepustiti imali, pa je ono što nam preostaje neka radosna i ispunjena šutnja, ili tiho i usputno bivanje u nevelikoj primjetnosti i služenju tom jakom i visokom valu života što pored nas prolazi a mi mu želimo pomoći i podržati ga, makar svojim osmjehom, pokojom gestom i kakvom rječju za koju se nadamo da još postoji netko tko bi je želio čuti.
Pa dok tako drugi, mlađi, poletniji, na tom valu nadanja i silnih očekivanja lete i užurbano hode, baš kao što smo i mi letjeli i hodali onomad, kada se već tako moglo i htjelo i smjelo, mi možemo povremeno ponešto prevesti, pomoći, prenesti, možda čak i savjetovati ili nježno se usprotiviti kakvoj trenutnoj ludosti ili žudnji za koje strepimo da bi, ne daj Bože, mogle odvesti u krivom smjeru. Dok oni žive, uče, rade, kupuju, kuće se, planiraju, mi ćemo se u tim trenucima čekanja i osluškivanja, sve dok nas ne zovu i ne zatrebaju, povući prema onim mjestima koja još, čudna mu čuda, nismo nikako ili nismo dugo, predugo posjetili, da bismo na njima našli davno zaboravljene radosti i obećanja, ili pak nikad pronađene sitnice koje će nas obodriti i oslastiti nam sitnom ali značajnom ljepotom kakvu samotnu ili već gotovo prohladnu večer. Nosit će nas tako ovom lijepom i tihom jeseni poneka zraka već niskog i potamnjelog sunca, ili jedva bjeličasta magla u sumraku nad rijekom, ili kakav kratak ali vrijedan uspon, zapravo bijeg do neke stare gradine na brdu sa koje ćemo jasnije i mirnije moći sagledati taj romor ravnice. Kada se vratimo, spustimo, pojavimo, nećemo stoga više uopće biti snuždeni niti sjetni, jer ćemo znati da je vrijeme jedini istinski sudac stvari i da je tek naš protok i odlazak pravi jamac budućeg. A u tih nekoliko vrijednih časaka što nam preostaju, sjajnih i velikih poput onih, negdašnjih, rekli bi, je li - pravih, vrijedit će ono staro, nikad zaboravljeno pravilo koje se tiče kraja ovog čudesnog i neponovljivog puta, a govori o tome da uopće više nije važno koliko, nego kako.
Post je objavljen 19.09.2019. u 18:08 sati.