Trebalo mi je trideset godina da prestanem bježati. Neobično, ali tek nedavno sam se počela suočavati s tim što me muči. Prihvatila. Uklopila u dnevnu rutinu.
Zadnjih osam godina živim s tom dijagnozom... Iako mogu prvu epizodu datirati na točan datum.
31.10.2001. Dan kad sam postala prokleta. Sasvim prikladno, Noć vještica.
Dan kad sam dobila estetski najgori od svojih ožiljaka, Poprilično ga je teško sakriti u određenim okolnostima. Naime, proteže se preko lijeve strane mojeg vrata.
Bilo je vrijeme kad sam ga mislila maknuti. Sad je u normalnim okolnostima gotovo nevidljiv, osim ako je promjena vremena, kad ga osjećam.
Ili svjetlost padne pod čudnim kutem... Pojavi se jedan rez. Nabori gdje je koža šivana.
Svoje tinejdžerske godine provodila sam misleći da sam zbog toga nekakvo čudovište.
Epizode su postajale učestalije. Po svemu sudeći, ni bez tog ožiljka ne bih izbjegla dijagnozu. Ali bila je onaj prvi okidač.
Godine su prolazile, a ožiljci su se gomilali. Ne samo fizički, nego i emocionalni. Ožiljci na duši.
Njih imam previše, ali ih i previše vješto skrivam. Postala sam majstorica kamuflaže. Osim za one koji me znaju.
Oni i znaju kako mi oči znaju biti prazne. Da odlazim na mjesto gdje ne postojim.
Znaju i kad se vratim. Dočekaju me sa zagrljajem.
U meni još ima svjetlosti. Ne pod određenim kutevima. Pod svim kutevima.
Davno sam dala obećanje Nebu. Da ću paziti na one u mraku.
Obećanje koje namjeravam održati.
Post je objavljen 18.09.2019. u 16:40 sati.