Knjižica Georges Lochak-a "Louis de Broglie-un prince de la science" je jedna iz niza biografija znanstvenika koje izdavačka kuca Flammarion naručuje iz pera autora koji znaju o čemu pišu. Za mene je to bila slijedeća u nizu vježbi francuskog jezika.
Prečesto su biografije znanstvenika pisane od ljudi koji sa znanosti nemaju nikakve veze. Ova je pisana od strane čovjeka koji je definitivno znao temu: bio je blizak suradnik de Brogliea više desetljeća i vjerojatno je
bolje nego itko drugi znao tog samozatajnog Princa ("duc" kako su ga zvali oni iz bližeg kruga, jer je pripadao francuskoj aristokraciji-ne samo buržoaskoj, nego i znanstvenoj. Najzanimljivija je veza sa Augustinom
Fresnelom, koji je napisao vazna djela iz valne mehanike i optike. Tu vezu je, kao proročansku, de Broglie iznimno cijenio cijelog života. Smatrao ju je dijelom porodične tradicije.
Obično o de Broglieu učimo samo kao nekom tko je povezao valna i čestična svojstva materije. Jednadžba h*ni=mc^2, jednakost energije valova frekvencije ni i ukupne relativističke energije čestice mase m, je osnova dualnog opisa materije kao vala i čestice.
Danas smo naucili prihvaćati činjenicu valno-česticnog opisa materije, ali 1923, kada je de Broglie prvi napisao i objavio tu jednadžbu, koja je magično povezala emisiju i apsorpciju zračenja atoma sa masom čestica, nije bilo nimalo "očito" zašto bi takva jednadžba uopće imala smisla.
Zapravo to nije "očito" niti danas. De Broglie nikad nije prihvatio hrpe takvih "očitosti" koje su fizičari naučili prihvaćati s kvantnom fizikom i pobjedom kopenhaške "mistike". Upravo zbog toga je ostao, usprkos bitnom doprinosu fizici (za dualni opis materije je dobio Nobelovu nagradu) u izolaciji, kao i Einstein. Nikad nisu prihvatili neodređenosti koje su Bohr i Heisenberg doveli do nivoa da su tretirane kao prirodni zakoni.
Lochak opisuje rad i profesionalni život de Brogliea tokom 2. svjetskog rata (radio je u radio vezama u Parizu, pod Eiffelovim stupom na kom je bila glavna antena) i nakon njega, kad se bavio mnogim praktičnim projektima, vezanim uz valovode (radar) i laser. Bio je i vrlo uspješan administrator Francuske Akademije, organiziravši CEA (Komisiju za atomsku energiju), a bio je i jedan od prvih predlagača osnivanja evropskog centra za eksperimentalnu fiziku, CERN.
Živio je dugo, 1900-1987, naoko miran i povučen život, ali u stvarnosti bio je stalno, sa grupicom istrazivača, u potrazi za putem povratka "realističnoj" fizici materije. Ne prihvativši kvantnu teoriju polja kao konačnu sliku svijeta, tražio je bolju.
Činjenica je da ono sto danas nazivamo Standarni Model kvantne teorije polja opisuje medudjelovanja čestica do 18 mjesta iza zareza, ali činjenica je da isto radi i Opća teorija gravitacije Einsteina, koja nije, i ne može biti, kvantizirana. De Broglie je bolnije nego itko osjećao shizofrenu situaciju u kojoj se fizika našla u drugoj polovici XX stoljeća, i u kojoj je i danas.
Lochak je u zadnjem poglavlju dao netipično oštar komentar, kako fizičari danas poprilično nemoralno troše novac na velike projekte u kopanju sve dublje rupe razumijevanju, radeći na "preciznosti" mjerenja činjenica (po njemu sumnjive istinitosti), umjesto na novim idejama koje bi doprinijele objašnjavanju nejasnih poglavlja fizike.
Ideološki način razmišljanja je opasan u nauci kao i u društvu. Teško je ostati otvorena uma za bitno drugačije ideje, jer su one u danom vremenu smatrane ludim ili "očito pogrešnim". I sam često dobivam tekstove čudaka koji imaju originalne ideje za rješenje pojedinih problema fizike, i uglavnom ih ne smatram vrijednim čitanja. Vlastite ideje koje odstupaju od "norme" također uzimam ne sa zrnom, nego lopatom soli. Ipak, treba uvijek imati na umu da je "novo" uistinu nov pogled na stare stvari, i da je uvijek tu, oko nas.
Samo treba imati širom otvorene oči da bi uočili to "novo".
Post je objavljen 15.09.2019. u 21:14 sati.