Sve ima svoje razloge.
Sve ima svoju svrhu.
Sve ima svoju korisnost.
Moji roditelj
(znam, svi rogobore protiv svojih roditelja po defaultu, ali ovo nije te sorte rogoborenje),
su čudnovati kljunaši.
Ne daju poljupce,
nisu uobičajeni.
Zaključani su unutar svojih moranja i obaveza, sustava koji su si nametnuli, koje su zavoljeli.
Sada je starost donjela svoje,
pa ću reći bili su takvi.
Nije važno,
nema zamjerke na njih više,
davno je sve odrađeno (uz pomoć V.),
pooprošteno (uz pomoć V.),
prihvaćeno (uz pomoć V.),
pomireno (uz pomoć V.),
iscijeljeno (uz pomoć V.).
Sada samo izričem da je to tako,
objelodanjujem sebi samoj svrhu toga kakvo je bilo.
Učinilo je jedan dio mene hladnom.
Dalekom.
Zadržanom za sebe.
Vječnim promatračem situacije izvana.
Osobom koja se ne prepušta oduševljenim nastupima
izljeva sreće ili dramatičnim izljevima tuge lako,
ili bolje, do kraja.
Uvijek neka zadrška.
Uvijek jedan režanj hladan,
uvijek jedan dio zaključan.
jedan dio nedodirljiv.
Vjerojatno bi se moja osoba urušila, raspala, dezintegrirala, samoponištila
da danje svjetlo nahrupi u tu mračnu, apsolutno nikada neosvijetljenu komoru.
Ponekad,
neki bliski bi se čudili:
'ne razumijem, zašto se jače ne veseliš sada, kad je sve...'.
'kako tebe nikad ništa ne može oduševiti do kraja!?'
'gledaj ju, kako si tako mirna, a tako su dobre vijesti!?'
'kako si ti čvrsta, sad kad bi se drugi raspali u djelove.'
'ti nikad nisi luda od sreće. (?)'
Sad razumijem, taj dio nemilog distanciranja mojih roditelja spram emocija,
i emotivnog zakržljanja mene,
on je planiran,
on je blagodat,
on je slamka spasenja u trenucima kad bi ludilo moglo ovladati.
Nisu bitni trenuci sreće, bitni su opasni trenuci nesreće.
Distanciranje je naučeno zbog njih, ne da bi me povrijedilo, nego da bi me sačuvalo.
V. mi je prošlo ljeto rekao:
'ti si kao valkira,
hladna prema pilićima kakav sam ja.'
O kako je to užasno čutai iz usta voljenog i umirućeg supruga!
Znaš da misli da nije voljen !!! :-O
Ili barem da strahuje da nije voljen!!!
U trenutku kada mu je zaista loše!!!!!!!!
O Bože, spasi me.
U svakom slučaju, osjeća djelovanje te distance,
koja se aktivira sama od sebe u nevolji.
Kad sjediš pred ordinacijom u strahu koja će presuda pasti.
Kada izlaziš iz ordinacije, nakon što je presuda pala.
Kada su odnjeli svaku nadu, osim one koju ti držiš kao zastavu,
zbog koje te smatraju ludom svih luda.
Kada sve zaključaš u sebe,
jer ne smiješ porušiti ničiji svijet.
Naše dijete,
po pronicljivoj i pametnoj odluci svoga oca,
nije imalo pojma o bolesti.
I tada kada je umro, za nju je to bilo naglo.
Skoro kao da se dogodila prometna nesreća, ili takvo što.
I naravno,
razumno razmišljanje glasi:
'Tata je umro iznenada.
I mama može, naravno, umrijeti iznenada.?
pa je prvo slijedeće tražila od mene da dogovorim i prenesem
da u slučaju moje smrti ona želi živjeti kod mojeg brata.
Okej, to smo dogovorili, šta drugo.
Voli svoje sestrične, i svog bratića,
ali biti tamo, to je uglavnom zabava i lumpanje.
Taj korak dalje u zabavljanju i društvu
naravno, ima svoju cijenu,
Oni su bogobojazni ljudi,
sa urednim i više strukturiranim domom no što je naš slobodarski.
U kojem se dogovaramo od situacije do situacije,
i gdje je i ona tretirana kao samorazmišljajuća samoodgovorna osoba
od malih nogu. Samoupravna. :))
Jučer sam se vratila sa četverodnevnog puta:
'Mamice, bilo mi je SUPER!!! ali kako je tamo strogo!!!,
molim te, MORAŠ IZDRŽATI (čitaj: ne smiješ umrijeti)
barem dok ne počnem sama živjeti!!!! :)))'
'Pa dobro dijete, truditi ću se ostati živa,
moja namjera i jest još dugo živjeti, do starosti,
da sam tu tebi na pomoć.
Ne mogu garantirati,
al ću se truditi svim silama.'
Tako da sam zahvalna na svojoj valkirskoj distanci od smrtnika,
naročito noćima,
kada se ludilo šulja oko kreveta.
Post je objavljen 07.09.2019. u 12:10 sati.