Ovih dana mi se, kada otvaram youtube, nude i neki videi s Đoletom, kao: "preporuka za mene". To mi je malo čudno, jer sam ga tamo utipkao samo nekoliko puta za potrebe kratkog istraživanja za pisanje teksta "Balašević - poetika ili patetika", a od tada je već prošlo neko vrijeme i u međuvremenu se nije nudilo ništa na tu temu automatski. Nije da me nešto zanimalo, ali kad su već navalili, kliknem jedan intervju od prije 7-8 godina i pogledam nekoliko minuta. Novinar je bio Slovenac, naslov videa: "Zašto je potonuo Titanik", što, naravno, nema blage veze sa samim intervjuom, nego više onako, kao zajebancija. Taman što sam mislio prekinuti, Slovenac pita: Cohen ili Dylan? Na trenutak kao da sam malo zadržao dah i pobojao se da ne kaže: Dylan, ali nije me razočarao, bez razmišljanja je rekao: "Cohen, naravno". Da nije, iznenadio bi me, iako ni to ne bi puno značilo. I odmah je otpjevušio par riječi iz Suzanne, jer to je, kao, prava poezija, koja je utjecala na njega. I to je potpuno logično, jer to je prava poezija isto kao što je i Đoletova poezija prava poezija, tj. nije nikakva poezija. Ali sklonost Cohenu je logična i zbog određene sličnosti ove dvojice. Sličnost je u tome što i Cohen i Đole imaju odlične melodije i posebne vokale, svaki na svoj način. Dok su tekstovi u pravilu blesasti, bez nekog značenja, osim nekog njihovog subjektivnog, s kojim se, razumije se, može identificirati hrpetina prosječnih ljudi, koje ti pjesmuljci "pogađaju u srce", što u osnovi ne govori ništa o kvaliteti. Cohen se cijeli život borio s depresijom i bio je općenito depresivan tip, to je nedvosmisleno jasno iz atmosfere njegovih pjesama, kao i iz njegovih biografija. Što se tiče Dylana, Đole je objasnio da je u neka prijašnja vremena mislio kako je Dylan poetska veličina, ali onda mu je neki tip dao prijevode (!) njegovih pjesama (tko zna kako bi Đoletovi pjesmuljci tek zvučali u prijevodima, ali dobro sad:) , Đole ih je pročitao i tako se "uvjerio" da to sve skupa i nije bogznašto, već je više na nivou da se otiskuje na kuhinjske krpe u maniri u kojoj se otiskuju i recepti na iste. Za Đoleta je takav zaključak logičan, iznenadio bi se da je otišao dalje od toga, jer s obzirom na svoje očito ograničenje u razumijevanju, on ne može dalje. Tu je gdje je i to je to. Tome se nema što prigovarati. Ali ako netko misli kako je Đoletova riječ i njegov skučeni pogled imaju neku vrijednost, taj je još i gluplji od njega. One pozitivne stvari koje sam primijetio u tom intervjuu su: opušten je, povremeno je vrlo originalno duhovit, što smatram da je i njegova najveća kvaliteta, uz kvalitetne melodije i vokal, koje volim.
Post je objavljen 05.09.2019. u 10:21 sati.