Marketing
Eto, pišem.
Tjeskoba je u, otprilike, daj mi sekundu – u rukama, prsima i... mislim da je u vratu također. Šalta sa točke na točku, ovisno o raspoloženju i intenzitetu, i o tome gdje gledam. Ako si gledam u prsa, u vrat, u ruke, tamo nije – podosta kukavička izdaja uzevši hrabrost te pizde. E sad, neki kažu, i kažu to puni uvjerenja a vlastita prihvaćanja ravnam o uvjerenosti u tuđa uvjerenja, da je tjeskoba nerazriješeni stres koji stremi iz bušje, indirektno. Indirektno jer – budimo realni, kada je dolazilo direktno, nismo joj obraćali pažnju, i kao svi mi kada sam je ego povrijeđen, pa, krenemo kenjat od iza leđa. Loose lips sink ships. Ja sam, gledaj me, tanker, i tihe riječi iz mračnih kuteva, tope me.
Nije stvar u racionalnim strahovima, niti u iracionalnim željama, niti u egzistencijalnim propitkivanjima, niti u usamljenosti ( je ), niti u žudnji ( je ), već samo u navici. Osjećam, ponekad, naviku dok se formira, kad se formira. I kada je tamo, navika, znaš kako je to, sad smo frendovi. Ti, ja i navika. U psihološkoj terminologiji to se zove, ili ima svoje neko mjesto barem, u sveprisutnom Mindfulnessu, ali ja to vizualiziram kao, kao... kao stare telefonske centrale, kakve smo vidjeli samo u starim isječcima još starijih holivudskih fimovima, marljive radnice pred stotinu rupa, guraju i vuku kablove iz rupa u rupe, ušiju u uši, usta u usta, spajajući daleke, često nebitne konverzacije, usmjeravajući namjere i sudbonosne kolekcije slogova i zvukova u posljedice. Tako nekako vidim svoje radnje, i svoje reakcije. Slušaj;
...kada pomislim na ono što me straši, ili strašilo, Navika prespoji emociju, strah, u reakciju – tjeskobu. Spaja prolaznu misao – u strah. Spaja pogled i osjet u usamljenost. Navika to radi jer smatra da mi radi uslugu, eto, tako sam ju sam naučio da radi. Da mi uštedi rada. Nekog dubokog automatizma kao ključanje vratiju ili vezanje žnjora prije trka. Automatizam vlada mojim unutarnjim mašinama van moje kontrole, i sve što ja mogu ( ne, mogu više ) je stajati tamo i promatrati, zadivljen sofisticiranošću skurcanosti mi.
Nikad ništa ne napravim, znaš? Samo čekam da prođe. Onda prođe. Ponekad prije, ponekad poslije. Ali uvijek prođe, i uvijek se vrati. Koliko god urlam i grebem, Navika je pizda i samo se bespomoćno smješka. Stoga evo ti;
Ne znam što bi sa rukama. Pušim. Masturbiram. Klikćem. Plješćem. Grebem. Brišem. Mašem i mašem i mašem. Ne mogu biti ništa drugo nego usamljen za tastarurom, a gledamo se tako već dugo, znam joj svaki kut, stišćem joj sve prave gumbe. Ne znam što bi sa rukama, ja ne znam što bi sa rukama.
Post je objavljen 04.09.2019. u 20:35 sati.