Došla je na krilima povjetarca.
Onih dana kad su noći postale duže.
Lepršala na sjenki mjeseca.
Ugasila sunce. Uključila suze.
Koliko se samo puta moram preobraziti,
Samo da joj se sakrijem?
Promijenila sam obličje. Ime.
Odrezala divlje pramenove kose.
A ona me ipak prepoznala.
Možda se samo oči nikad ne mijenjaju.
Poneki ožiljak više ili manje?
Poneki ukradeni smiješak?
I dok znam da me želi samo
Baciti u bezdan, želim...
Vratiti joj isto. Pobijediti.
Zaboraviti. Ostaviti je u onom
Tihom mračnom kutku gdje stanuje.
Skriva se. Taji. Smišlja obmane
Kojima će me savladati.
Danas znam bolje...
Danas joj znam ime.
I znam kako će doći.
Na krilima povjetarca, na sjeni mjeseca.
Post je objavljen 02.09.2019. u 18:31 sati.