Ponekad su ljudi nepopravljivo slomljeni,
Nije to tvoja krivnja.
Nije ničija.
Nebo tako odredilo valjda.
Ponekad tako s nama slomljenima podijeliš malo svijetla.
I puno mraka.
Kako starim sve manje vjerujem u zlo.
Vjerujem u nedostatak ljubavi.
U nekoj fazi kad usfali...
Pogotovo nama prokletima...
Svašta se dogodi.
Tada se slomimo i slamamo.
Žao mi je što ti se dogodi da se uvijek nađeš na putu...
Na tome križanju određenih osoba.
Očito si osuđen na nas.
Ili mi na tebe.
Tko zna?
Žao mi je što iza sebe ostavljamo spaljenu zemlju.
Okrutna je to strategija.
Ali ne znam koga više boli?
Znajući da povratka nema.
Mislila sam da započinjem novi život, znaš?
I onda se nađem da se opet slomim.
Na gluposti.
Sitnici.
Ničemu.
Ali oboje znamo da je to ništa kod nas gore od nečeg.
Praznina koja odjekuje...
Izobličenu jeku.
Da mi ne možemo biti voljeni.
Ne sad.
Ne nikad.
Da mi ne možemo vjerovati.
Ne sad.
Ne nikad.
Želim napraviti taj korak dalje.
Iskreno.
I onda me praznina počne gutati.
Hoće li biti drukčije ovaj put?
Ne znam.
Nadam se da za tebe hoće.
Post je objavljen 01.09.2019. u 19:21 sati.