Kada sam prvi put bila shrvana paničnim napadima i anksioznošću, uz simptome vrtoglavice, straha od smrti i srčanog udara, lupanja srca, nedostatka zraka, gušenja.. Imala sam i osjećaj da lebdim.. Najodurniji simptom! Hodas ulicom (samo u krugu 20m od kuće jer sve dalje od toga je velika opasnost) i nešto te udari u glavu i prođe tijelom do stopala.. Tad imaš osjećaj da si maleni patuljak, a hodas nekih 5cm iznad zemlje.. Ne, nisam David Copperfield, ali jednostavno LEBDIM! Sreća moja što je internet već polako ulazio u svoj vrhunac tada i bio je dostupan svima pa sam guglala sve što sam mogla.. Tada sam shvatila da nisam sama.. Da je to bolest današnjice.. Čitala sam knjigu (o kojoj ću pisati u nekom drugom postu) i shvatila da nisam ni vještica ni čarobnica već samo anksiozna osoba koja ima napad panike.. I tako se pomirih s time da "lebdim" i počela sam se šaliti na taj račun.. Kada sam znala šetati uz kolegicu i to mi se dogodi počela sam vikati "evo ga, sad sam Copperfield" nakon toga više nisam lebdila.. Zašto?! Jer sam se suočila s tim osjećajem i nisam mu dala više ni trunku pažnje.. Tako je završio moj period kada sam bila Copperfield
Post je objavljen 31.08.2019. u 13:27 sati.