Marketing
Moj teritorij
Kolovoz vozi svome kraju, ali vrućine kao da ne gledaju na kalendar. Ustajem rano. Jutra, pred svitanja, ipak donose malo svježine. Danas ću do Lune, crne Bartulove labradorke, pa ćemo uz more. U džep stavljam samo jednu novčanicu i ključ. Cilj nam je mali kiosk na vrhu stijene s koje se spuštaju stube dolje do pješčane plaže. Na plaži nitko. U moru nitko. Pred kioskom nitko. Tek za pultom dremljivi konobar. Veseli se našem dolasku. Josip mu je ime. Sjedam za najbliži stol da se ne umara previše noseći mi kavu, a možda i prozborimo koju. Luna se smjestila pod stolom. Glavu položila na šape ispruženih nogu. Tamnim okicama kontrolira događanja i dolazak prvih gostiju. Većina ih govore neke nepoznate mi strane jezike. Josip više nema vremena za nas. Tek kada je Luna naglo ustala i zarežala prema ulazu u štekat, Josip će: "To je naš, domaći. Ostavljamo mu tamo u kantunu od svega po malo i vodu, pa stalno dolazi!"
Zastao je samo na tren. Pogled lijevo, pa desno. Crvena kao krv krijesta zaigra na ponosnoj glavi. I isti takav podbradak zadrhti. Gusto perje boje rđe što mu skriva vrat neprirodno se nadu njišući se u ritmu njegova laganog hoda. Prijeteću atmosferu upotpune oštro ispružena sjajna crna pera velikog repa sa prelijevom zelene nijanse. Kao da se čuje i zveka zamišljenih mamuza. Sve nam je bliže i bliže. Luna stoji kao u čudu i ne glasa se. Držim povodac da je zadržim ako skoči. Još pet-šest njegovih koraka. Četiri! Tri! Dva! Jedan! I bum - oštri kljun zabio se u Luninu njušku! Zapanjeno je ustuknula i pokušala se sakriti iza mene, ali nije bilo potrebe. Polako, kao što je i došao, udaljavao se je prema uglu u kojemu ga je čekala hrana, a poruka je shvaćena: "Ovo je moje područje!"
.
Post je objavljen 30.08.2019. u 15:24 sati.