Hodam kroz grad. Početak noći prati moj korak.
Vraćam se sa rođendana, odraslog, ženskog rođendana. Ponudile su mi prijevoz doma, ali radije sam prošetala tih 25 minuta. U lijevoj ruci nosim dva komada torte, desna ruka mi je slobodna i postoji samo za sebe.
Mladost u vrućim hlačicama i krajnje besmisleno poderanim trapericama prolazi kraj mene. Vesele me. Veseli me njihova bezbrižnost i lakoća postojanja. Veseli me što ne moram prolaziti njihove nesigurnosti, kao ni njihove radosti. Ne bih se mijenjala. Pitam se samo kad će moje tijelo po godinama dostići moj duh, kada će se rasjed, nesrazmjer mojeg postojanja, poravnati. Kada će se kockice posložiti i započeti vrijeme cjelovitog postojanja.
Moj društveni krug je uzak. Dao bi se lako proširiti, ali mi nije u interesu. I ovaj postojeći već me previše umara. Komunikacija s ljudima je iscrpljujuća i zbunjujuća. Ionako se s nikime od tih ljudi ne osjećam istinski povezano. Osim neizbježnog krvnog srodstva, sve ostale ljude sam upoznala tako što bi se spotakla o nekog ekstroverta, svidjela bih mu se (iz samo njemu/njoj znanih razloga) i onda bi me posvojio. Pokušavam u hodu, usput, reći Oprostite, nije bilo namjerno, ali obično više nemam pravo glasa, kasno je. I već me se gura s leđa, druženja, roštilji, rođendani… a ja samo gledam gdje je prvi izlaz.
Priznajem, da nije tih ekstroverata, držala bih se svojeg brloga, živjela u miru i poštenju kao Ježurka Ježić, bila bih otok bez mostova. Ovako vanjskim silama uvučena u kaos, samo stojim i gledam koji se ku… događa? To sve ludo! Istina, zabavi se čovjek, pardon žena. Međutim, moji kapaciteti za tu vrstu zabave nisu baš veliki.
Kad mi ekstroverti dopuste predah, kada mi dopuste da opet budem samo obično, malo jadno drvo, utapam se u knjigama. Ovih dana to su Sva naša oružja. U sredini knjige nalaze se crno bijele fotografije. Otvorim prvu i ostanem na njoj. Prikazuje portret mladića iz nekog plemena Južne Amerike. Ali ja vidim svoju sestru. Isti pogled, isti osmjeh. Nema zabune, ovo je njen predak, njeno pleme. Jednom mi je otac rekao da izgledam kao gotska kneginja. Nisam otkrila kako su izgledale, ali od onda ih zamišljam u svojem obličju. Čini se da je moje pleme sa sjevera, a Majino s juga.
Dvije sestre, nebo i zemlja, jug i sjever, ona prozračna i lagana, dijete vremena, ja poput olova, dijete prostora. Ona društvena, komunikativna, ja zbunjena nepreciznošću ljudskog ponašanja i komunikacije. Povukle smo genetski materijal sa doslovno različitih kontinenata, ali most nije bio potreban, bile smo jedno.
Otključavam ulazna vrata. Penjem se stepenicama. Zavlačim se u krevet kraj svojeg usnulog djeteta.
Težina postojanja pritišće mi prsa.
Pffffff…. Moje šareno dijete ispusti goluba. Smrad tisuću mrtvaca ispuni mi nosnice.
I život je opet lagan i jednostavan. Zaspem s osmjehom na licu.
Post je objavljen 27.08.2019. u 08:57 sati.