"Svadba bješe ko svadba i što da se priča, parada pijanstva i kiča..."
Otprilike. Dan kasnije sam se probudila u nevjerici kako sam mogla svojevoljno prisustvovati takvoj grozoti i još biti šef parade. Navodno nije bilo toliko loše. Nije bilo ni kola, ni vlakića, barjaktara, a niti harmonikaša. Nitko mi nije skidao podvezicu zubima niti se sramotilo usidjelice ritualnim bacanjem buketa. Ali zato mi je pop molio nad juhom (na što sam demonstrativno napustila salu, bilo je nekoliko zagorskih napitnica, a i nismo mogli prepoznati pjesmu za prvi ples, a kamo li je otplesati.
Bilo pa prošlo.
Isprsila sam se i potrošila čitavih 200 kn za vjenčanicu. I kupila si fascinator koji sam pofarbala markerom jer nije bio u odgovarajućoj boji. Izgledalo je bolje nego djeluje ovako napisano.
Prva ideja je bila da imam zlatnu vjenčanicu, ali nekako nisam mogla izbjeći dojam ciganske mlade pa sam odustala. Našla sam zlatne aplikacije na Etsyju u obliki cvjetova maka koje je neka žena našla na francuskom buvljaku i tvrdila da su iz 1920.
Sašiveni su na haljinu u nedjelju navečer, a svadba je bila u ponedjeljka.
Zašto sam u zadnji čas morala našiti te makove? Iz prilično jednostavnog razloga. Prvi ples je bio fijasko i možda sam potajno bacala kletvu na sve članove benda, ali kakav god ishod bio, zauvijek ću imati uspomenu na jedno malo biće koje je u tom trenutku plesalo s nama, a nije bilo veće od male sjemenke maka.