Brat je dobio ugovor na godinu dana kao pripravnik u informatičkoj firmi u kojoj je do sada radio preko studentskog ugovora. Želi si kupiti kompjutersku opremu u vrijednosti sedam tisuća kuna, što u njegovom slučaju predstavlja radni materijal. Znam, igrat će se igrice na tome, ali čini se da u informatičkim firmama svi igraju igrice. To im dođe kao teambuilding.
Otac mu je još prije par godina rekao da može prodati hrastove planjke koje su na lageru u djedovom dvorištu. Želi ga naučiti životnoj lekciji, ne znam točno kojoj. Tih lekcija je tako puno. Nije ih još uvijek prodao iako mu novci očito trebaju. A znam i zašto. Otac mu je rekao okvirnu vrijednost, oko 3 i pol tisuće po kubnom metru, buraz je pregledao njuškalo i vidio da se prodaju po mnogo manjoj cijeni, ali ako ih proda po manjoj od one koju mu je stari rekao, ostatak života slušati će kako je pogriješio. I zato nije napravio ništa.
A onda sam mu predložila da ih ja kupim od njega. Naravno, ne trebaju mi hrastove planjke, iako mali sentimentalni dio mene viče To ti je raslo na djedovini, to ti je djedovina! Zaje… to. Brat je moja djedovina, moje dijete je moja djedovina, moji nećaci su moja djedovina.
Kupiti ću od buraza nešto manje od dva kubika hrastovih planjki, za cijenu veću od tržišne, iako nešto manju od očeve procjene. Ionako mi je mama nedavno vratila dio što sam joj posudila za kupnju auta. Samo ću ih preusmjeriti burazu. Mami mogu posuditi, to je drugo, njoj bih i poklonila, ali ona na to nikad ne bi pristala pa joj posudim s neograničenim rokom vraćanja. Ali brat je brat i on mora biti neokrnjenog dostojanstva, mora bez tereta kretati u život. Možda ga time nisam naučila pecati, ali nisam mu ni poklonila ribu.
Post je objavljen 23.08.2019. u 12:03 sati.