Tužni dani, Jin se izgrebao, vjerojatno neka alergija, ne mogu mu pomoći, ja sam u žrvnju, drugarica bolesna, srećom izrada kurikuluma za školu za život neće biti nepremostiva prepreka, našao sam na netu nešto što će dobrano pomoći, razmišljam jutros gledajući Jina o autodestruktivnosti, toliko ih je u mom društvu bilo, samouništavača, mnogo više od normalnih ljudi, dosta ih više ni nema, ni sam se nikad nisam štedio, al eto, bilo valjda nešto više sreće. Danas i prva sjednica, svi se opet srećemo, naravno oni koji prežive popravne prije, čitam imbecilni članak o totalitarizmu u kojem smo živjeli, jeste, danas baš ono teće med i mlijeko većini nas. Na autobusima autotroleja natpisi "štrajk", normalno voze, čitam priopćenje, kao da se ispričavaju i zbog tih natpisa, zemlja prestrašenih ljudi jer "raditi se mora", a svaki lokalni šerif ti može dati otkaz. Završavam, moram ići, samo još par mutnih fotki za ovo mutno doba.