Izuzetno je tanka granica između odnosa u kojem vas vaš partner dočekuje doma i ponosi se onime što je napravio, bilo to da je skuhan ručak ili pospremljena cijela kuća pa mu vi uzvratite pozitivnom povratnom informacijom pa stojite zagrljeni nad tom čistom prostorijom i između odnosa u kojem vaš partner godinama radi jednu te istu stvar, gore navedeno, nebitno bila u pitanju pospremljena kuća ili skuhani ručak, a vi kao i svako ljudsko biće ne možete baš 76i put stajati s jednakom dozom oduševljenja jer danas jednostavno nije taj dan - pa to dovede do toga da živite u partnerstvu s nekime tko je odlučio sve preuzeti na sebe, kao i u početku i iz istog razloga kao i na početku - zbog vas kao zajednice, ali će se pritom o tome žaliti, gušiti vas, kao publiku jer niste onaj jedan dan zapljeskali kada je bilo potrebno i sljedeće što znate je da se nalazite u odnosu u kojem jedini toksizam izaziva vaš partner i to ponajviše za sebe.
Zato jer baš taj jedan dan, nismo se osjećali kao da bi trebali poklicati opranom podu u kupaoni.
Očekivanja su ubila mnoge ljude, sigurna sam u to, no najviše se ubijamo upravo ovako. Očekivajući da ćemo biti popraćeni metaforičkim pljeskom svaki put kada nešto učinimo za sebe, nekoga, njih je ono gdje se gušimo. Popratne reakcije koje dobijemo zamijenjujemo za osobne kritike ne shvaćajući kako je percepcija zasebna i veoma različita u svih ljudi, često razljuljana emocijama, stavovima te osobe koja percipira.
Post je objavljen 22.08.2019. u 12:43 sati.