Marketing
Svaka pomisao na Dinamo u meni budi divne dječačke uspomene koje vode u ponosnu 1982. Biti dinamovac u Hercegovini, u mom Posušju, u mom oskudnom selu bez asfalta i telefona, kao i u mnogim drugim krajevima, bilo je poput uzumanja iskaznice na kojoj piše "Ja sam Hrvat". Uz Hrvatsko proljeće 1971., Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika 1967., te velikom Euharistijskome kongresu u Mariji Bistrici 1984., smatram dinamovu eru u nogometu iz 1982. najznačajnijim promicateljima ideje hrvatstva i katoličanstva u okovima bivše Juge. Dinamo nikad nisam vezivao uz uprave koje su ga vodile ni uz imena koja je mijenjao. To ne činim ni danas. Dinamo vezujem uz emociju, pripadnost, poruku... (p.s. Bilo bi krivo zaključi da su oni koji su navijali za Hajduk ili Osijek ili Rijeku, pa čak i Velež manje Hrvati!). Ovo je priča o Dinamu i onome što simbolizira. A ova fotografija je tada ponosno visjela uz križ i Posljednju večeru u mnogim kućama. Tako je bilo i u našoj kamenoj kući u kojoj uz dida, ćaću i mamu bijaše nas devetero djece dinamovaca. (Fra Mario Knezović)
Post je objavljen 22.08.2019. u 08:11 sati.