Okrenuta sam joj leđima, stavljam suđe u suđericu. Moje šareno dijete u suzama sjedi za stolom.
Malo prije toga, gledala me u oči i bacila komad pizze na pod. Ustala sam se, uzela sve sa stola, maknula od nje, i rekla joj:
- Mama je sada jako ljuta, nema slatkog i nema crtića, jer si bacila hranu na pod.
Osjećam njenu bol, to nije zbog onog što neće dobiti, zbog kazne, već zbog toga što je osobu koja joj je još uvijek centar svijeta, naljutila. I sada je njena mama miljama daleko od nje, a ona je mala i ne zna kako to riješiti. Pričekam još minutu, onoliko koliko je dovoljno da mali tok misli obradi što se maloprije dogodilo, ali nipošto dulje, da tuga i bol ne ostavi rane.
Brišem ruke krpom, uzimam ju u naručje:
- Sve je u redu, mama razumije. Riješiti ćemo to.
Idućih deset minuta stojim na sred prostorije, njena glavica na mojem ramenu, njene ručice oko mojeg vrata, njene nogice oko mojeg struka, dišemo zajedno, dok iz mene izvire šapat:
Mamino sunce,
moj zlatni mjesec,
moje malo stvorenje,
moj zlatni zmaj,
moja divljino,
moje sve,
mama ima dijete,
mama ima dijete,
mama ima dijete…
Post je objavljen 20.08.2019. u 07:53 sati.