Baka i šogorica idu sa Vanjom i Mutimirom na proštenje. To prijepodne obukla sam dijete u kričavo žutu haljinicu sa zlatnim točkama. Želim da u gužvi blješti kao neonski znak, ne želim da se izgubi. Kad su konačno male štetočine bile svezane na zadnjem sjedalu bakinog auta, mahnula sam im i začuđeno razmišljala što je to u ženama da znajući kakav kaos ih čeka (klinci su preskočili spavanje, posvađali su se već tri puta u pet minuta) ipak u njega ulaze, one žele ići. Mene ni bičevima ne bi natjerali.
Ubrzo nakon toga, muž i ja smo se spakirali i odvezli u Degoj na Kupi.
Kupa se na tom mjestu širi i dijeli u dva rukavca odijeljena uskim, dugačkim otočićem. Mi smo na onoj strani gdje su brzaci. Dok sam ulazila u rijeku, znala sam da je puna školjkica i duguljastih riječnih pužića, ozlijediti tabane bilo je zagarantirano, ali meni trebaju tabani koji mogu to podnijeti, stoga ulazim. Opirem se struji, tražim stopalima udubljenja i hodam uzvodno, a onda se bacam u struju i puštam da me nosi.
Voda je topla i bistra. Sjedim na travi i pregledavam porezotinu na tabanu. Nije duboka, proći će. Čitam knjigu, pijem pivo.
Nakon kupanja i izležavanja, odlazimo do Pokupskog, jer smo gladni.
Seoska veselica, kotlovina, pivo i odbojka na pijesku. Mužev sjedokosi prijatelj igra odbojku, a njegova novopečena supruga, sjedi u blizini na ručnicima sa društvom. Razgovaram se s njom. Jako mi je draga i cijenim ju. Muž kaže da je to zato što mi je jako slična po karakteru, očito je iz mojeg plemena.
Set je završio pa nam se pridružuje i mužev prijatelj. Dok Filipa nema u blizini, pita me uz smješak:
- Gdje skrivaš Filipa?
Na prvu se zamislim, jer uopće ne razumijem pitanje. Zašto bih muža sakrila, i gdje i kako? Kako se to skrivaju muževi? O čemu on to? Ali onda mi sine, zadnjih godinu dana muž se slabo druži s njim, (jer je lik toksičan, jedan od onih što se nikada ne veseli tvojem uspjehu, koji u svakom tvojem potezu pronalazi mane), pa tko bi bio kriv nego žena?
- Provodi vrijeme sa svojim djetetom, ne sa mnom. – konačno odgovaram, svjesna problema koje muž i ja trenutno pokušavamo riješiti i o kojima taj čovjek nema pojma. Već je osam i počnemo se pozdravljati sa ekipom, kad taj isti, sjedokosi prijatelj kaže:
- Pa kud već idete? – tipično pitanje teenagera kojeg drugi moraju zabavljati.
- Vidiš ono dijete tamo – pokazujem prstom plavu djevojčicu na ljuljački – ima istu haljinicu kakvu sam obukla svojem djetetu jutros, znaš to ti je tu – i lagano se dvaputa lupim po prsima, - kad budeš otac, razumjeti ćeš.
Dok se vozimo natrag, a sunce kosim zrakama obasjava brežuljke, i duge sjene povezuju nepovezivo, pričam mužu kako me njegov prijatelj na živcirao sa svojim pitanjem i onime što insinuira njime.
- Ne brini, bude njegova žena njega prišarafila. – kaže on.
- Što to znači? Kako? Kako se to muževi prišarafe? Da li sam ja ikada uspjela tebe prišarafiti u bilo kojem smislu? Što god sam napravila ili ne napravila, nikad se nisi pomakao ako to nisi htio! Da sam bar znala kako se to muž prišarafi… - sad me i on na živcirao.
- Ana, to se samo tako kaže. – smije se i pokušava mi objasniti notorno društveno funkcioniranje, s kojim ja oduvijek imam problema.
- Aha. – u prijevodu - ne kužim.
- Kao kad sam jednom kolegi koji se trebao ženiti rekao „Moja sućut“, pa me jadan pitao zašto mu to svi govore i da li je zbilja tako strašno, pa sam mu rekao da su tako i meni govorili, ali da je zapravo baš dobro u braku.
- Eto vidiš! Zato mene takve izjave živciraju, jer su netočne. A ponavljaju se i ponavljaju, i ono što ti je na jeziku, to ti je i u mislima, i onda se pretvara u ponašanje, i na kraju imaš tumor koji se širi društvom i razara one najintimnije ljudske odnose. – baš sam u elementu, mlataram rukama i pjenim se zbog utopijskih ideala.
- Ne živciram se zbog pojedinačnih slučajeva, nego zbog generacijskog obrasca ponašanja koji neprimjetno prodire i uništava osnovnu ćeliju društva. Kad ti netko stalno izvana suflira da nešto u odnosu između muškarca i žene nije kako treba, a takve poštapalice to tako lijepo kroz zajebanciju imputiraju, jednom će se koplje zabiti preduboko. – konačno ušutim.
Auto brunda. Voditeljica s radija priča o dva požara u Zagrebu, jedan u napuštenoj zgradi, a za drugi nije sigurna gdje, jer pred kraj više nije slušala što joj govore, jer je htjela što prije nama prenijeti informaciju.
Izbečim oči, pokažem rukama prema radiju i gledam muža:
- Pa dobro, koliko glupa mora biti za to, da sama prizna da nije slušala informaciju, jer ju je htjela što prije prenijeti nama? Koju informaciju? Očito ju nemaš! – sad se razgovaram sa radijem, a ne više s mužem - Želim točnu informaciju, fakat mi nije bitno hoću li ju dobiti deset minuta prije ili poslije. Eto ti, sažetak svega što u ovom društvu ne valja. – kimnem sama sebi.
Kako ljudi mogu tako neprecizno funkcionirati, nikada mi neće biti jasno.
Muž se smješka. Njega vesele moje provale iskrenosti, kad mi nakon dva piva inhibicije popuste, kad prestanem biti pristojna, kad sva moja politička nekorektnost izbija u valovima.
- Ako ti je muka od zavoja reci pa ću usporiti.
- Ne, dobro mi je, taman sam si pripito mutna. – kažem dok mi pogled luta po narančastim poljima i dugim sjenama.
- Dobra si si. – osmjehuje se.
- Dobra sam si. – osmjehujem se.
Post je objavljen 19.08.2019. u 11:52 sati.