Sve sramežljivije se reciklira nedavna top tema o brojnim bankomatima postavljenim po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika.
Konzervatori su rekli svoje, gradski vijećnici svoje, gotovo plebiscitarno je zaključeno da osim što ugrožavaju spomeničke vrijednosti zaštićene cjeline, po svom izgledu i funkciji su jednostavno ružni.
Uz to što su prs' u oko, dokidaju i očekivanu funkciju izloga i vrata u ili na koja su postavljeni.
I dobro, sad se vuče procedura (ne)uklanjanja već postavljenih bankomata koja će možda završit uklanjanjem njih nekoliko dok će se za povlaštene već pronać opravdanje zadržavanja.
Probleme stalno rješavamo primjenom naknadne i manjkave regulative koja uglavnom ne dava niti će dat željene rezultate.
Čak ni inventivna guzic papir taktika nije dala nikakve rezultate.
Jer ne smeta nama što brojnim turistima treba hrvatski keš, dapače, dabogda ga još više trošili!
A upravo u temu nesretnom kešu leži uzrok brojnih konzervatorsko i estetski neželjenih novčarskih instalacija.
Problem nije samo konzervatorsko-estetsko-funkcionalni već je prije svega fiskalni i financijski.
To smo već utvrdili, osnovni razlog za postavljanje ovolikog broja bankomata jest potražnja za kešom, nacionalnom valutom, opet iz jednostavnog razloga - veliki broj mjesta gdje posjetitelji nešto plaćaju ne prihvaća karticu. Već se traži gotovina, keš.
Zašto? Ako pitate naplatitelje, dobit ćete brz i usuglašen odgovor, banke nam naplaćuju preveliku proviziju.
Lažu. Razlog je opet jednostavan. Kartični promet se registrira i nije ga moguće manipulirat kao što se manipuliraju kase iako prikačene na poreznu upravu.
Uz pretpostavku da se sav financijski promet gotovinom na nekom prodajnom mjestu ''ukuca'' trošak bankovne provizije za kartice je još uvijek manji nego trošak manipulacije gotovog novca, brojenje, slaganje, pakiranje, nošenje na banku ili noćni trezor itd. itd. Štoviše, i za polaganje gotovog novca se plaća naknada.
Ne treba spominjat koliko je poslovanje karticama sigurnije, utržak je nemoguće izgubit, nemoguće ga je ukrast, a ne može ni propast u ne daj bože kakvoj nesreći.
Bilo kako bilo, na naplatnim mjestima se ipak preferira šušanj, jednostavno volimo šuškanje novčanica.
To je fiskalni problem dubrovačkih bankomata, i ne samo dubrovačkih.
A to je tek dio priče.
Kad stranac shvati ili sazna da mu treba keš, ili ga zadrže ko taoca dok žena ne donese gotovinu da platu argentinske olignje ili novozelandske zubace, jedino što preostaje jest potražit novce na najbližoj mašini.
Osim što smo poslovično skupi i upitne vrijednosti koje konzumenti dobiju za svoj novac, ovakvom politikom pomažemo međunarodnoj novčarskoj mafiji da našega posjetitelja dodatno opelješu budući je na nekim bankomatima tečaj za 5 do 10 posto lošiji nego službeni nacionalne banke.
To je financijski problem, ili ako hoćete ljudski, sustava bankomata koji omogućavaju nepotrebnu pljačku naših gosti i posjetitelja.
Kako se riješit bankomata? Jednostavno, isto ko i telefonskih govornica - učinit ih nepotrebnim.
Kad niko ne bude imo poslovnog interesa bužat izloge i postavljat bankomate te plaćat enormne fitove onda ih neće bit potrebito ćerat sa Straduna, neće ni pokušavat montirat se. Bankomati postaju bespotrebni i beskorisni ukoliko uspijemo kanalizirat sve ili gotovo sve plaćanje na kartično, negotovinsko.
Nešto se može uvjetovat obvezom prihvaćanja kartica, propisivanjem maksimalne provizije na kartične transakcije, u bankama pod državnom kontrolom odredit minimalne provizije. Postoji dosta načina kako progurat kartično kao jedino ili gotovo jedino plaćanje. Uostalom, probija se i bez kontaktno plaćanje mobitelima, a da o ugrađenim čipovima i ne govorimo.
Skoro uvođenje eura u hrvatski platni promet bi moglo smanjit potrebu za bankomatima, ali ipak, imamo dosta turista izvan EU, a moderni ljudi ne vole nosit puno keša uzase.
Ako baš hoćemo zaigrat muški, sori gerls, onda bi jednim tirom mogli skinut nekoliko golubova. Turistička i ugostiteljska industrija davi i ucjenjuje cijelu državu dokazivanjem da su nešto specijalno i da za razliku od brojnih drugih stvaratelja novih i dodanih vrijednosti njihovo poslovanje treba bit opterećeno s umanjenom stopom poreza na dodanu vrijednost, čini mi se da umjesto 25% ištu 13%.
I Vlada je najavila da bi im mogla izać u susret.
A zašto Vlada ne bi dokazala da ima muda i preko noći donijela propise po kojima bi u svakoj kartičnoj transakciji stopa PDV bila ne 13 nego 12 posto dok bi za gotovinsko plaćanje i dalje iznosila 25%. Time bi u nekoliko dana sivu ekonomiju sveli na zanemarivu, a gosti, kupci, turisti, strani, domaći bi inzistirali na plaćanju karticom jer bi time ostvarivali popust od oko 10%. I tražili bi mjesto gdje se prima kartica, a zaobilazili keš autlete.
Pa neka stručnjaci procjenjuju koliko više bi uprihodovali u proračun iz PDV-a i poreza na dobit u odnosu na sadašnje stanje u kojemu se bez računa ne računa.
A bankomati? Nestankom potrebe za bankomatima nestat će i bankomati, a Stradun će se pomalo vratit u normalu s konzerviranim dosadnim izlozima ……..
Post je objavljen 13.08.2019. u 09:21 sati.