"Moj muž", "moja žena"... Kad ljudi upotrebljavaju te pojmove, a upotrebljavaju ih redovito, sa moj i moja, iako nesvjesno, oni misle doslovno. Ta osoba je na jedan, po njima pravednički, ali u osnovi jadan način, njihova. Ona je njihovo vlasništvo. I sigurno je da ako im servirate takav prigovor, oni će se pobuniti i krenuti u beskrajne racionalizacije i razna pojašnjenja, od kojih ni jedno ne vrijedi ništa, jer iza njega ne stoji nikakvo razumijevanje, već samo puka uvjetovanost i patologija. Zbog tih svojatanja, ljudi polako i sigurno umiru, oni ne rastu i ne razvijaju se, oni ne cvatu, već venu, suše se. Jer svojatanje dovodi do propadanja, ono nije ljubav, ono je pitanje vlasništva, koje nije ljubav, već vrsta (samo)ubilačkog dogovora. Ne znam ni jedan par za koji mogu reći: oni žive u ljubavi. A znam i vidim hrpetine parova i njihovi odnosi su najobičnija patologija. U tim odnosima ljubav ne stanuje, jer ili postoji ljubav, ili postoji svojatanje i polaganje prava na osobu. Ako postoji svojatanje, nema govora o slobodi. Ako nema slobode, nema govora o ljubavi. Ljubav je, dakle, vrlo rijedak fenomen. I ne, nije povezan sa zajedničkim izletima, planiranjima odmora, zajedničke kupnje ovoga ili onoga, zajedničko ulaganja u ne znam kakvu budućnost.
Post je objavljen 13.08.2019. u 07:29 sati.